SUFİJANE

O Ti, koji si najbolji! Obaspi svojom milošću čitaoca, slušaoca i pisca



30.06.2008.

ZA BOL AŠKA NEMA LIJEKA

U prethodnim postovima imali smo priliku upoznati klasi1 veoma produktivnim u svim formama i žanrovima klasi. Želimo podsjetiti da se kao turkolog preko turskih izvora ponajprije osvrćemo na djela nastala na turskom jeziku, tako da bi se iz tih razloga mogla uočiti eventualna različitost varijanti sadržaja. Također, ovom prilikom navest ćemo i imena autora mesnevija o kojim govorimo kao i vrijeme njihova nastanka.

1. Vamik i Azra
Jedna od staroiranskih legendi – pripovijesti, u formi mesnevije se po prvi put pojavila kao djelo Kemaleddina Husejna el-Isfahanija (u. 973), a jedine do danas dostupne podatke o ovom djelu daje nam Katip tvrdi da su autori mesnevija o Vamiku i Azri bili i Havai Mustafa iz Burse (u. 1608.) i Kuburizade Abdurrahman, o tome danas nemamo niti podataka, niti pronaFabula: Kineski vladar Talmus ne imađaše poroda niti od jedne od svojih supruga, te kako ugleda sliku kćeri turanskoga šaha, čiji portret za svojih putovanja bijaše naslikao dvorski slikar Bešir, ona mu se dopadne i uzme je za ženu. Bog im darova sina kojeg nazvaše Vamik, o čijoj se nadnaravnoj ljepoti začuje po cijelom svijetu. Vijest o ljepoti Vamikovoj dopre i do ušiju Azre, jedinice vladara Gazne, o čijoj su se ljepoti ispredale legende. Azra se zaljubljuje u Vamika prije nego što ga bijaše vidjela; povjerava se svojoj dadilji koja Azrine slike odnosi Vamiku, da bi se i on u nju zaljubio. Vamik, kako bi pronašao Azru, odlazi na put sa svojim prijateljem Behmenom, i na tom teškom i avantura punom putovanju nailaze na niz prepreka, upadaju u opasne situacije, pobjeđuju, bivaju poraženi, ranjeni. Dilpezir, kćer sultana Erdešira koja se zaljubljuje u Behmena, im više puta pomaže. Kada je Tur zarobio Behmena, Dilpezir odvodi Vamika na tvrđavu Dilguša, otkuda ga džinski vladari Lahidžan i Feri silom odvode na Kaf-planinu. U međuvremenu, Azra kojoj bijaše ponestalo strpljenja odlazi na put tražiti Vamika, i na putu se susreće sa Dilpezir. Iako se u jednom trenutku susreću Azra, Vamik i Dilpezir, Dilpezirino nastojanje da pronađe Behmena ih uvodi u nove avanture te se ponovo razdvajaju. Azru zarobljava Mizban, vladar Tusa, a ona u silnoj ljubavnoj patnji ne progovara ni s kim niti riječi. Istovremeno, Vamika zarobljavaju indijski vatropoklonici, stavljaju ga na lomaču, ali on ne gori. Azra bježi od Mizbana i pada u ropstvo nekih crnaca, iz kojeg se također izbavlja. Vamik bježi od vatropoklonika i sa Azrom se susreće u Tusu. Potom, na istom mjestu se susreću i Lahizan i Feri, kao i Behmen i Dilpezir. Tuski vladar Mizban se ženi prelijepom djevojkom Huma, a njegov stari liječnik sa Duje, i priređuje gozbu i slavlje. Svi zajedno provode divne trenutke, a potom Vamik i Azra uz Mizbanovo dopuštenje odlaze u svoju domovinu.

30.06.2008.

Ovo pismo zapocinjem u ime Vladara,koji duse ozivljava i mudrosti utociste pruza

Lejlino pismo...

 Ovo pismo zapocinjem u ime Vladara,koji duse ozivljava i mudrosti utociste pruza.On je znalac nad svim i On zna takodjer i govor nijemih.On je taj Koji je
na svijetu rastavio svjetlo i tminu i svakom stvorenju,od ptice na nebu do ribe u
dubokom moru,nafaku odredio.
Nebesa je zvjezdama osvjetlio a Zemlju ljudima ukrasio.Njegovo velicanstvo je
bez pocetka i kraja.
On je stvorenjima dusu darovao i svjetlom razuma je prosvjetlio a potom za oboje ovaj svjet upalio.."
Nakon ovog Lejla je nastavila:
"Ova poruka je kao brokat,koju ona tugom pogodjena salje onom u carstvu bola.Ona dolazi od mene,jedne zatocenice,tebi upucena,koji si se zatvora oslobodio.O moj prijatelju,koliko je  vec dugo proslo,od kad sam s tobom ugovor sklopila! Reci kako si?Ti,koji si na svom putu vodjen od sedam planeta,koljevki neba,sta radis?
Ti si blago prijateljstva sacuvano,ja to znam i od tebe je ljubav njen sjaja primila.Ja vidim ,da tvoja krv jutarnjim i nocnim crvenilom brda boji,ipak ti sam prebivas,kao ahat,skriven duboko u stijeni.Usred tmine tebi je kao i Hidru izvor zivota provrio.
Ti si nocni leptir,koji svjecu vjecne zore trazi.Jedan svjet si uzbunio,pa mu ledja okrenuo i u grobu svoje samoce se nastanio,gdje su samo dva ili tri divlja magarca tvoji prijatelji.Ovdje na zemlji ti si meta prijekora,ali zasto to da te brine?Zar tvoja karavana ne putuje u susret danu prezivljenja?
Ali ja dobro znam,da ti na samog sebe ne pazis!Ti nemas misloti prema tijelu i ugarak si u svoju vlastitu zetvu bacio...
Ti si vjernost svoga srca meni posvetio i zato si kod ljudi ogovaran....
Zasto da te to brine?Zasto mene?Mi ostajemo vjerni jedno drugom..Ah,kad bi samo znala,sta ti sada osjecas?Kako izgledas i sta radis?..."

Medjnun recituje pred Lejlom
"Ko sam ja?Jedan prosjak koji pjeva radi tebe,voljene tako blizu-daleko...cujes li me?
Od robovanja dunjaluku ja sam slobodan,pa je moja bol takodje i sreca.
Jedan utopljenik,zedan u oluji boli u uzitka,jedan nocni sljepac sam ja koji se suncu nada ...
Moja dusa si ti....a ja sam tvoja...dvije duse smo mi...a ipak samo jedna..
Dvije zagonetke a jedno rijesenje za oboje...da svako na zemlji za drugim pati...

30.06.2008.

Zar mjesec i noc vjecno jedno drugom ne pripadaju?

Zar jednom nisi sa mnom savez sklopila
a sad neko drugi tu radost uziva?
Savez je prekinut,zakletva zaboravljena,
sto mi je ostalo?Samo patnja kojoj si me
prepustila!
Moj zivot je tebi cjena moje ljubavi
ali ti si prihvatilo ono sto ti je dao neko drugi.
Zar moj gost tvoja misao vise nece biti?
Zar se tvoja dusa vise nece kod mene odmarati?
Ah ,moja mladost minu!
A nekad sam bio djecak u vrtu,i kad je moj plod
sazrio,jedan gavran ga je pozderao.Ipak ,moj je vrt!
A kradljivac hurme je trn i ovo je moja kletva,
njemu tece otrov iz vrela!
Onog dana kad sam moje srce tebi predao,
da ces njegov grob postati,tad sam pomislio.
O cempresu,dal ti kadkad stid obuzme,
sto te u medjuvremenu o jasmine,neko drugi uze?
Mi nismo sami,to ce mudri jednom udesiti,
oni ce od tebe i mene prenjeti lose i dobre habere.
Ono sto sam zbog tebe pretrpio
nece biti na zemlji nikad zaboravljeno,
sto ti i ja sad radimo odmjerit ce se nekad jedno uz drugo...
Zato,pomisli:jednom ce svako saznati,
da nas savez nije raskinuo niko ,do ti!
Moze li cvjet reci,prokleti livadu?
Zar mjesec i noc vjecno jedno drugom ne pripadaju?
Vjetar je ponio Medjnunove stihove al odgovor nije dobio.Gorko je vino osamljene ljubavi i premda je Medjnun u svojoj boli u Lejlu posumnjati mogao,to njegovu ljubav nije nimalo kinjulo...i dalje je pjevao...
Ako je tvoja tvrdoca moju ljubav istrosila
zar tvoja ljepota oprosta dostojna?
Ti si dan ,a svjetiljka ja sam
samo je pravo da se u tebi ugasim...
Vidi li vatra tvoje lice,
zbog tog svjetla zavist ce da je obuzme.
Koji to vrt tulipana i ruza moze
pred tvoim licem da opstane?
Koliko god zivio,ja cu uvijek priznavati ovo:
Ja sav pripadam tebi i nista me od tebe ne moze odvojiti,
ja sam ti vjeran,iako me patis,i to je dobro...
Ti si moj zivot,moja smrt,ubijas li me  nije li to tvoja krv?"

Zahvaljujem: Zaista si. Medznun

29.06.2008.

Za sve koji ljubav .....

Oni koji ovu Ljubav ne osjećaju, što nas mami kao more;

i oni što ne piju vodu izvorsku, u sred cika zore;

i oni što u vakat akšamski dušu ne hrane,

neka spavaju, neka spavaju i dalje!



Ljubav ova je iznad učenjaka,

iznad licemjerstva, starih pobožnjaka!

I ako vam tim lažima dušu hrane,

spavajte, spavajte i dalje!


Ja izgubih pamet svoju, razum svoj odbacih,

odjeću isjekoh, sred prašine ostavih!

Ako vi već niste goli, ako su vam riječi halje,

sve je kasno mili moji, spavajte i dalje!
29.06.2008.

Hasn Basri

Njegovo ´počasno ime´ je glasilo Ebu Alija, baš kao i Ebu Muhammed ili Ebu Said. On je izuzetno cijenjen i poštovan kod sufija. Dao je iznimno vrijedne upute glede prakticiranja vjere. Jedne prilike mu je došao neki Beduin i pitao ga za strpljivost. Hazreti Hasan je odgovorio: ˝Strpljivost je dvovrsna: Prva je strpljivost u nesreći i žalosti, a druga strpljivost je uzdržavanje od onog što nam je Allah zapovjedio da odbacimo i koje nam je zabranio da slijedimo.˝ Beduin je primjetio: ˝Ti si pobožnjak, i ja doista nisam vidio većeg od tebe.˝ ˝O Beduinu˝, nastavi Hasan, ˝Moja pobožnost nije ništa drugo doli želja, a moja strpljivost je ništavna naspram pomanjkanja hrabrosti.˝ Poslije, Beduin ga je zamolio da mu objasni ove riječi, jer kako je kazao, to mu je uzdrmalo njegovo vjerovanje. Hasan je rekao: ˝Moja strpljivost u nesreći, te moja pokornost nagovješćuju moj strah od vatre Džehennema, što je pomanjkanje hrabrosti. Moja pobožnost na Ovom Svijetu je želja za Budućim Svijetom, a to je bit želje. Kako je odličan onaj koji se ne bavi svojim osobnim interesima! Strpljivost je takvog radi Allaha, a ne radi spasenja od Džehennema. Njegova pobožnost je radi Allaha, a ne s ciljem njegova ulaska u Džennet. Ovo su znamenja istinske iskrenosti!˝

 

   Prenosi se da je rekao: ˝Druženje s lošim prouzrokovat će sumnju u dobro!˝ Ovo kazivanje je veoma pogodno i prikladno za ljude ovog doba, od kojih niko ne vjeruje u počašćene Allahove prijatelje. Razlog njihovog licemjerja je taj da se oni druže šarlantima u Tesavvufu, koji imaju jedino sufijsku vanjštinu. Njihova dijela su perfidna, jezici im griješe, uši im slušaju bezvrijedne četvorostihe, oči slijede zadovoljstva i pohotu, a njihova srca potiču zgrtanje nedopuštene i sumnjive zarade. Oni uobražavaju da se kandidati za Tesavvuf imaju isto tako ponašati, te da je takvo naučavanje - naučavanje samih sufija. Naprotiv, sufije se ponašaju pokorno prema Allahu, oni govore Riječ Allahovu, u svojim srcima čuvaju ljubav Allahovu, svojim očima promatraju ljepote Allahove, dok su sve njihove misli usmjerene na dostignuće svetih tajni na mjestu gdje im to ´vid´ dopušta. Ako se zlotvori, pak, nastane među njima i poprime samo njihove običaje, tad se grijeh odnosi na one koji se brukaju, sramote, krnje ugled i ugrožavaju čast. Ko se god udružuje sa poročnim pojedincima u nekom društvu, to čini kroz svoju vlastitu zlobu, jer takav bi se udružio sa nekim dobrim samo da je bilo ikakva dobra u njemu.

18.06.2008.

RADIO BIR

NIJE NAM SVEJEDNO, BUDIMO ZAJEDNO - BUDIMO BIR!

 

RADIO TELEVIZIJA IZ-e "BIR"

Adresa: Reisa Džemaludina Èauševiæa br. 2, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Tel: **387 /33/ 552-555

Fax: **387/33/552-556

www.bir.ba

 

Frekvencije:

Sarajevo,  96,5

Zenica,  87,7

Tuzla,  95,4

Bužim,  98,1

Fojnica,  90,7

Stolac,  88,7

Foèa,  101,7

Višegrad  102,3

 

     Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini svojom je odlukom iz novembra mjeseca 2006. godine formirao RTV IZ-e "BIR" koja je registrirana kod Opæinskog suda u Sarajevu. RTV IZ-e "BIR" je institucija koja se, za sada, bavi proizvodnjom i emitiranjem radio programa.

     Regulatorna agencija za komunikacije BiH je u aprilu 2007. godine dodijelila 8 frekvencija (Sarajevo, Zenica, Bužim, Stolac, Tuzla, Fojnica, Foèa i Višegrad), a u novembru 2007. godine izdala i dozvolu za emitiranje radijskoga programa.

     Ekperimentalni radijski program RTV IZ "BIR" je poèeo sa emitiranjem 1. muharrema 1429., odnosno 10. januara 2008. godine, dok je emitiranje redovnog programa krenulo 4. safera 1429., odnosno 11. februara 2008. godine. Od 21. aprila Radio "BIR" emitira program od 7.00 do 19.00 sati svaki dan.

     U programskoj shemi zastupljeni su sljedeæi programi: vjerski, obrazovni, djeèiji i omladinski, sportski, xafsing i informativno-politièki program.

18.06.2008.

Džemat svira, ahmedija pleše!

Bijelo, dugo platno smotano u milimetarskoj preciznosti na crvenom, dubokom fesu naziva se – ahmedija. Fes ima i kićanku koja se pokupi pod platno i ona je uvijek sa zadnje strane ahmedije; dakle, njome se označava položaj ahmedije na glavi  i, na koncu, ona se stavlja na glavu hvatom za gornji dio kićanke.

Taj svekoliki „spoj“ multiplikativno označava sve ono što je afirmativno u duhovnom smislu, kulturnom, naučnom, itekako titularnom, a prostim riječima i primjerima kazano, ahmedija označava vjeru, čast, znanje, zahtjev, stav, odgovornost, rizik, iskušenje i poštivanje. Čovjek sa ahmedijom na glavi uglavnom je svjestan njenih atributa, i ona je etimološki izražena u ženskom rodu, što pojačava senzibilitet ovih paralela i gradacija. Svjesnost onemogućava čovjeku sa ahmedijom na glavi da se ponaša protivno njenom zahtijevu; tako možemo reći da se čovjek sa ahmedijom susteže pričati na mobitelu dok mu je ahmedija na glavi, ne daj Bože da se usiljeno smije, nekontrolirano viče, galami, puši sa ahmedijom itd. Iz vizire vlastitog iskustva mogu jamačno svjedočiti da, ma kako to čudno zvučalo, čovjek se ne osjeća isto sa i bez ahmedije. A definitivno smatram moralnim gromadama i stvarnim nositeljima principijelnog (vjerskog) znanja one ljude koji su u ne tako daleko vrijeme javni prostor svojim prisustvom označavali uvijek sa ahmedijom na glavi. Pa navedimo primjer mnogopoštovanog Mehmed ef. Handžića koji, bilježi to još uvijek živa pamet, nije vani izlazio bez ahmedije na glavi, pa legendarni Ahmed ef. Burek, koji je stanovao u jednoj od hudžera Morića Hana, ti likovi krasili su baščaršijske ulice svojim bijelim dostojanstvenim ahmedijama; Kazazi, Sarači, Mudželiti i druge ulice naprosto su odisale poštovanjem spram ovih likova koji naravno nisu više fizički među živima. I sreća je da nakon nekoliko decenija ovi sadašnji imami ne moraju dekretom reisa nositi džubbu i ahmediju kao svoj stalni, obavezujući i prepoznatljivi folklor, jer kako bi to izgledalo da ide Saračima ahmedija a pored ahmedije šetaju se gole noge i izbačene grudi ovdašnjih žena i djevojčica. Din tahte, nažalost, zauvijek su izgubljene u šezdesetim, sedamdesetim, ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Stvarno, ne bi to imalo smisla, a, na koncu, ne bi ni lijepo izgledalo. Zašto ugrožavati status ahmedije, ili pak grubim riječima kazano, zašto bacati bisere u blato!? A kažimo još i to da ahmediju na glavi nose imami, hodže, hatibi, muallimi, glavni imami, muderrisi, hafizi, muftije, reisi itd.
Mislio sam o ovim riječima dok se u Poriječanima u ponedeljak (2. juna) klanjala dženaza vrijednom imamu, vrsnom kariji Šefik ef. Beganoviću. Otišla je bijela poriječanska ahmedija. I pravih je ahmedija sve manje i manje, poput pčela, iz apokaliptičnih predaja, koje nestaju pred blizinom Sudnjeg dana. Hoću reći da sam i prvu ilahiju naučio od ovog čovjeka; sa neke stare gramofonske ploče briljantni glas Šefik ef. je zauvijek urezan u moždane serpentine: “Ja men kada bi lutfifi ma nera...” Šefik ef. je imao u subotu hatma dove, završne ispite u mektebu, a u nedelju je, valjda i od iscrpljenosti, ali definitivno od Božijeg zaziva, srce “eksplodiralo”! Taj teški imamsko-muallimski posao, na kraju mektepske nastave ove godine, kao i svake, može (o)značiti i kraj jednog života, jer „burn out“ (profesionalno sagorijevanje kojeg tretira edukacijska psihologija) u ovom slučaju je bio ekstreman i išao je do kraja. Te hatme dove, po crti automatizma, treba vratiti u svoju svečarsku formu, a ne ovako pod presijom zagorčavati mekteb i muallimu, i djeci, i roditeljima, ali to, na koncu traumatično završava uglavnom po muallima. Ili, pak, kobno, jer jedan je muallim otišao, ovaj put zauvijek. Allah rahmetile.
Ali, ove je riječi isprovocirala i „plesajuća“ ahmedija u Kazazima, na Baščaršiji, a koju smo imali priliku gledati na spotu Dine Merlina. Fasciniran sam Dininom pjesmom “Otkrit ću ti tajnu” od prošle godine, koja je uostalom i najavila njegov novi album “Ispočetka”, tako da sam prije nekoliko dana pohitao kući maksuz da pogledam premijeru spota na BHT-u. Skoro u isto vrijeme spot je emitiran i na kantonalnoj TVSA, te na OBN-u i tako redom. No, erupcija oduševljenja nije se dogodila, jer blokada je nastupila zbog nekoliko razočaravajućih “sitnica”, a evo o čemu se i radi! Na Dininom spotu, vjerovali  ili ne, ahmedija pleše, i ta se plesajuća ahmedija u svojevrsnom „kazačok“ plesu provlači ispod labavo zategnutog, čvornatog, franjevačkog konopa – korda (bijeli konopac kojeg franjevci opasuju oko struka na kojem su svezana tri čvora). Režiser Žalica je objašnjavao da se radi o slici rasplesanog Sarajeva, razigrane multikulturalnosti. Pa nije ovo Rio de Janeiro da pleše raspamećeno sve i svašta kako stigne. Naravno, ne može to tako. Imaju neke granice koje treba respektirati! I stvarno mi je žao što na Dinine, vjerujem, časne namjere, njegov kvalitetan rad, ovi ispadi bacaju sjenu. Zar nije bilo lakše i bolje da su umjesto svećeničkih odora i imamove džubbe i ahmedije plesale nacionalne nošnje, bilo bi efektnije i pristojnije? 
Ali, nije ovo jedini gaf! Čini mi se da je verbalna ekspresija Hajrudina Varešanovića degutantnija, jer u njegovoj interpretaciji zamjećujem(o) nepravilnu artikulaciju Božijeg imena. Da, Hari ne zna pravilno izgovoriti Božije ime. Uzorak je ova pjesma. U njegovoj artikulaciji i ekspresiji to glasi – Alah, i to je tako upečatljivo da vrijeđa, a na vratu mu već godinama prvijesak sa imenom – Allah. Allahu dragi, tek sada vidim koliko stvarno ima smisla vjeronauka i u obdaništima, prije svega za nas, i to u onoj svojoj ultra light varijanti – učiti kako se pravilno zaziva Božije ime! Pa i zato, između ostalog, postoje imami, muderrisi i hafizi koji trebaju podučiti i nasavjetovati, a ne da plešu po ulicama. A treba, naravno, znati i pitati!
P.S. Hoću spomenuti – a što me već nekoliko hefti žulja – i onaj Dinin šampanjac u ruci na svečanom potpisivanju ugovora sa Croatia Recordsom! Avaz je to uredno objavio, a mi smo ostali bez teksta. Jasno je da hadžija Dino ne pije, i da je tu možebitno riječ o bezalkoholnom šampanjcu (ako takav postoji?!), ali to je gaf, i zašto sebi, kada je već profesionalac, dopušta ovakve gafove!

18.06.2008.

Zlatna i srebrena silsila Nakšibendija u Bosni

ZLATNA silsila:
Zlatna ( alijevska, aklska, ilumska ....) silsila je silsila koja počinje kod Poslanika Muhammeda s.a.w.s. pa nastavlja prekoa Hazreti Alija r.a. amidžića i zeta Poslanika Muhammeda s.a.w.s. Takođe ova silsila se naziva i džehrijska silslila, odnosno praktikuje se glasni zikr. Džehri ili glasni zikr je vezan za jedan dogadaj i izun koji je Hazreti Ali r.a. dobio od Poslanika Muhammeda s.a.w.s.  

SREBRNA silslia:
Srebrna ( siddikijska, kalbska, imanska.....) silsila je silsila koja počinje kod Poslanika Muhammeda s.a.w.s.pa se nastavlja preko Hazreti Ebu Bekra r.a. ashaba, najboljeg prijatelja i punca Poslanika Muhammeda s.a.w.s. Takođe ova silsila se naziva i hafijska silsila, odnosno prektikuje se tihi zikr. Hafijski ili tihi zikr je vezan takođe za jedan događaj i izun od Poslanika Muhammeda s.a.w.s. 

 

HAFIJSKA-SIDDIKIJSKA-SREBRENA SILSILA
do Fermedije

Sejjiduna Ebu Bekr Es-Siddik, k. s.
Sejjiduna Selmani-Farsi, k. s.
Sejjiduna Ebul-Kasim, ( unuk Ebu Bekra ) k. s.
Sejjiduna imam Dža'feris-Sadik, k. s.
Sejjiduna imam Dza'feris-Sadik k. s. nakon svoje smrti, poslije 116 godina, podučava ruhanijjetskim putem sa zikir-hafijom Sejjiduna Eba Jazida Bestamiju Et-Tajfuriju k. s.
Sejjiduna Ebu Jazid Bestamni Et-Tajfuri, k. s.
Sejjiduna Ebu Jazid Bestamni Et-Tajfuri k. s. 149 godina poslije svoje smrti, putem ruhanijjetskog sohbeta, aktivira zikri-hafijom Sejjiduna šejh Ebu Hasana Hirkaniju k. s.
Sejjiduna šejh Ebu Hasan Hirkani, k. s.
Sejjiduna Ebu Ali Fermedi, k. s.


DŽEHRIJSKA-ALIJEVSKA-ZLATNA SILSILA
do Fermedije

Sejjiduna imam Alijjul-Murteda, k. s.
Sejjiduna imam Husejn, k. s.
Sejjiduna imam Zejnul-Abidin, k. s.
Sejjiduna imam Muhammed El-Bakir, k. s.
Sejjiduna imam Dža'feris-Sadik, k. s.
Sejjiduna imam Musa El-Kazim, k. s.
Sejjiduna imam Alijur-Ridai, k. s.
Sejjiduna Ma'rufi-Kerhi, k. s.
Sejjiduna Es-Sirri Es-Sekati, k. s.
Sejjiduna Ebu Kasim Džunjed El-Bagdadi, k. s.
Sejjiduna šejh Ebu Ali Rozbari, k. s.
Sejjiduna Ebu Alijjul-Katib, k. s.
Sejjiduna Ebu Usman Magribi, k. s.
Sejjiduna Ebu Kasim Gergani, k. s.
Sejjiduna Ebu Ali Fermedi, k. s.

Obadvije ove silsile, Srebrena i Zlatna, su se sastale prvi put kod Sejjiduna imam Dža'feris-Sadik k. s., a drugi put kod Sejjiduna Ebu Ali Fermedi k. s.


NASTAVAK HAFIJSKA-SIDDIKIJSKA-SREBRENA SILSILA
od Fermedije do šah Nakšibenda

Sejjiduna Ebu Ali Fermedi, k. s.
Sejjiduna Jusuf El- Hamdani, k. s.
Sejjiduna Abdul-Halik El-Gadžduvani, k. s.
Sejjiduna arif Er-Rivkeri, k. s.
Sejjiduna Mahmud Indžir Fegnevi, k. s.
Sejjiduna Alija Ramiteni, k. s.
Sejjiduna Muhammed baba Semasi, k. s.
Sejjiduna Elmiri El-Kilal, k. s.
Sejjiduna šah Muhammed behauddin En-Nakšibendi, k. s.


NASTAVAK DŽEHRIJSKA-ALIJEVSKA-ZLATNA SILSILA
od Fermedije do šah Nakšibenda

Sejjiduna Ebu Ali Fermedi, k. s.
Sejjiduna Jusuf El- Hamdani, k. s.
Sejjiduna Abdul-Halik El-Gadžduvani, k. s.
Sejjiduna arif Er-Rivkeri, k. s.
Sejjiduna Mahmud Indžir Fegnevi, k. s.
Sejjiduna Alija Ramiteni, k. s.
Sejjiduna Muhammed baba Semasi, k. s.
Sejjiduna Elmiri El-Kilal, k. s.
Sejjiduna šah Muhammed Behauddin En-Nakšibendi, k. s.

U ova dva nastavka šejhovi su isti i obostrani sve do šah Nakšibenda, kada on ostavlja iza sebe dvojcu halifa Sejjiduna Alauddina Attara k. s. i Sejjiduna šejh Parsu k. s.


SILSILA NAKŠIBENDIJSKIH MEŠAJIHA
OD HAZRETI PIRA ŠAH NAKŠIBENDA
DO PROČELNIKA NAKŠIBENDIJSKOG TARIKATA
U BOSNI – ŠEJH HUSEJN-BABE

Sejjiduna šah Muhammed behauddin En-Nakšibendi Uvejsija, k. s.
Sejjiduna Alauddin El-Attar, k. s.
Sejjiduna Ja'kub El-Čerri, k. s.
Sejjiduna Ubejdullah El-Ahrar, k. s.
Sejjiduna Muhammed Ez-Zahid, k. s.
Sejjiduna Ed-Derviš Muhammed, k. s.
Sejjiduna hadžegi Muhammed Imekneki, k. s.
Sejjiduna Muhammed El-Baki billahi, k. s.
Sejjiduna Ahmed Farukija Suhrendija, k. s.
Sejjiduna Muhammed Ma'sum El-Faruki, k. s.
Sejjiduna Sejfuddin Halil El-Mudžeddidi Bergjovi, k. s.
Sejjiduna Nuri-Muhammed Hissar El-Bedavini, k. s.
Sejjiduna šejh Husejn baba El-Bosnevi, k. s.

Osvrt i dodatak:
Poslije smrti Sejjiduna Nuri-Muhammed Hissar El-Bedavini, k. s. 1135 godine po Hidžri pojavila su se dva velikana tarikata, koji su bili njegove halife, jedan u Indiji po imenu Sejjiduna šejh Šemsuddin Habibullah Džan Džanani El-Mazher, k. s., a drugi velikan se pojavio na Balkanu, u Bosni Sejjiduna šejh Husejn baba El-Bosnevi, k. s.

Sejjiduna šejh Šemsuddin Habibullah Džan Džanani El-Mazher, k. s. njega nasljeđuje Sejjiduna šejh Abdullah Delhevije, k. s. ( iz Delha u Indiji ), a njega nasljeđuje Sejjiduna šejh Halid ibni Husejn Usmani Mudžeddidi, k. s. koji je predvosnik i pir halidijskih ( ogranak Nakšibendijskog tarikata ) mešajiha čitava Osmanskog carstva, pa i u Bosni.

RUKOVODIOCI ( šejhovi i vekili ) TEKIJE U HUKELJIĆIMA
poslije smrti utemeljivača
šejh Husejhn-babe Zukića ( El-Bosnevi, Tavili )
kaddaesallahu sirrehu ve nevvere darihahu,
1214. Hidžretske godine, a 1800. Miladske godine

14.06.2008.

Tasavvufnama

Neka je vječita hvala Allahu dž.š., koji stvori svemir, duh i čovjeka.

Jutrom i noću donesimo dušom i srcem salavatu-selam Njegovom Resulu.

Tako i Ehli-bejtu i Džihâri – jâri – ba-safa-u i neka budu ovi zaštitnici drugovima – erbâbima.

Pošto nema ovaj svijet svoje postojanosti, nije nikome dato da na njemu vječito živi.

I ja zaželih da napišem jednu zbirku, kako bi iza mene ostala ashâbi-ridžâlu.

Nazvah je „ Tesavvufnama“ te čitajući je i učeći, neka ti duša u blaženom milju uživa.


O Zarifija! Ova zbirka je kratka (sažeta) ali je kod Ehli-evlija cijenjena.

*   *    *

Ako si ašik i dostojan tajne erenlera uđi u ilmi-hakikat. Primi vijest iz Džananovih predjela.

Ovako su rekli oni koji nađoše sebi put u tesavvufski svijet i Hakka saznaše.

Tesavvuf je sirr-i Hakk kriti, te stalno rida i haja motriti.

I te kakvi su ljudi na ovome putu ostavili dušu i imetak, pa čak i glavu svoju dali.

Moje beže! Sa varlukom se svrsi ne stiže. Bilo kako, u taj se pazar ne ulazi.

Ako se na ovom prolaznom svijetu prođeš varlika, ti ćeš konačno svome muradu stići.

Ko svoje želje i strasti uništi, stići će svijetla obraza onom Vječnom.

Znaće da su sve dobra Allahova dž.š., a kjamilijeti je tvoj rida (zadovoljstvo).

Brate! Čuvaj se da u varluk neupadneš, jer cio varluk samo Hakku pripada.

Tesavvuf je sebe razumjeti i shvatiti, te batil riječi odbaciti, a pravu riječ govoriti.

Prijatelju! Nemoj nipošto  da se od šeriata odvajaš, jer je hakikat bez šeriata nemoguć.

Brate! Šerijat je jedna zgrada, pa čuvaj se da od nje koji kamen ne izvadiš.

Znaj, ako i jedan kamen od nje izvadiš, da će ti se duša od tijela otkinuti.

Zar se može reći nekom da je ehli-hakikat, ako kod njega nije šeriat zavladao.

Koliko svoj život budeš po šeriatu uredio, sigurno je da ćeš toliko na oba svijeta čast i poštenje postići.

Tesavvuf je ničijeg srca ne razbiti, i van stupova pristojnosti i erkâna ne izlaziti.

Tesavvuf je isto što i edeb i erkân i na oba svijeta uzrok tvog spasa.

O beže! Onaj, ko ne bude imao strpljivosti, taj nema irfana i on u stvarnosti zdravog razuma nema.

Sabr je kruna na glavi kjamila. Znaj da je sabr ključ svih radosti.

Ako hoćeš da na ovom prolaznom svijetu do cilja dođeš, znaj, da su jedino do svoga cilja stigli oni koji su sabr imali.

Koliko je erenlera došlo i prošlo te pretrpivši neizmjerne muke, gorkih se otrova napili.

Ako si i ti ašik na Allaha dž.š., saburi na svim belajima i gorčinama koji ti na glavu dođu.

Ašik je onaj koji na muke i ne uzdahne. Sigurno je da će takvome Allah dž.š. želju uslišiti.

Na svijet si došao, da muku podnosiš. Takav je devri – zeman još od ezela.

Sigurno je da svaki safa ima svoj džefa i obratno, tj. svaki džefa ima i svoj zevku-safa.

Ima li dana a da svoju noć nema! Ima li na svijetu posla, a da svršetka nema.

Na svijetu svi će poslovi stići svome kraju, i naše će se želje objelodaniti.

Mutesavvif je ko derja-dil bude i svaku manu što u drugoga vidi, sam u sebi nađe.

Oni koji svoj nefs nerazumješe, oni irfanu ne stigoše.

To su oni koji svijetske stope motre i proviđaju te tuđe mane prate.

Što god oni čuju i vide, to među svijetom otkrivaju i tako uhodeći druge, na put munafika stupaju.

Njihov je crn obraz na oba svijeta, i nema im ni na kakvom mjestu stanka.

Mutesavvif je onaj ko svojim protivnikom smatra sve što je stvoreno, a sirr erenlera krije.

Mutesavvif je onaj ko na vlastite mane motri i put erenlera slijedi.

Tesavvuf je glavu dati, a sirra ne odati i svemu što je haram, kod sebe mu mjesta ne dati.

Mutesavvif je onaj, ko nikome bolove ne zadaje, i ne ide onim putem, gdje noga može bolove zadobiti.

Tesavvuf je, ničije mane ne vidjeti, te se ne strovaliti u provaliju „grijeha gledanja“.

Mutesavvif je onaj, ko zna granice svojih mogućnosti, i ko bude sa srčanih očiju prašinu skidao.

Mutesavvif je onaj ko svakoga udobrovolji i svačija srca sebi prigrabi.

Tesavvuf je, na svoje stanje šukjur činiti i o Allahovim dž.š. hikmetima razmišljati.

Tesavvuf je hali-dil razumjeti, te slobodnoga od roba raspoznati.

Svi se cvjetovi po pravilu nazivaju jednim imenom – svijet, ali kakav je to sirr, da su neki ljudi insani, a neki životinje!

U hakikatu svi svjetovi nisu ruže kao što ni svaka ptica pjevica nije slavuj.

U ovome jedinstvu i primitivac je ustvari čovjek, ali je vrijedno evliju raspoznati.

Znaš da pržina ne može dragulj biti, kao što ni magarac, koliko god ga terbijetiš, ne može alat postati.

Mutesavvif je onaj ko zna učitelja (ustaza), i ko sve mane kod sebe nađe.

Zato ehli-kjemal tuđe nedostatke i greške ne vidi, jer ako ih onda svoje ne vidi.

Tesavvuf je na vlastite mane moriti, a tuđe mane i nedostatke sakrivati.

Ko u drugoga manu vidi, taj gajba ne vidi. Ako si potreban sam sebi, ostavi druge, sam sebe posmatraj.

Tesavvuf je kjibor (oholost) napustiti. Iz sirra ovaj hal razumi.

Ako u tebi koliko ma i zerra bude sirri-irfana, razmisli naspram koga onda sa se čovjek uzoholi!

Tesavvuf je ne uvidjeti se u samog sebe i od Hakkovih vrata sebe ne otjerati.

Nemoj misliti da je kjibur kjamilski posao. To je rabota gnusnog niskog neznalca, koji sebe ne zna.

Pošto se zna, da su oholi neznalice, oni koji su kjamili, na čednosti stoje.

Brate! Ako hoćeš da budeš čovjek, sebe (svoje ja) sa zemljom sravni.

Ovako su ovo rekli kjamili i sa čednošću su Hakka našli oni, koji su ga tražili.

Tebi ne pripada oholost da bi postao kjamil. A je li uputno da si ružnim manama i džahil.

Budi ehli-tevadu, da bi čovjek postao, te na oba svijeta sreću poličio.

Tesavvuf je, znati granice svoje mogućnosti (hadd) i prema svakome bti ledan i ponizan.

Nemoj se bacati u ovosvjetsku slavu, te sebi bol zadavati i glavu u svađu zavlačiti.

Ludost je tražiti kjemilet (vrhunac savršenstva), jer se u tome nalazi dokaz padu.

Uzmi pouku od ploda voćke. Kada ona dospije svome kjemalu, onog momenta dospjeva i svome zevâlu.

Znaj da je ono kjemal, što sa tobom ode i za vječna vremena ostane sa tvojim ruhom i tjelom.

Šta ti imaš od onoga što ovdje ostane! Nije ono stvarnost. Napusti ga lažno je!

Ti saznade, da he svijet prolazan i za što god se budeš trudio, ništavno je.

Dođi i objasni nam, šta je bilo sa tvojim pređima? Šta si ovdje sredio, kaži nam.

Koliko je njih, lijepi kao Jusuf a.s. sa zemljom sravnjeno i sada leže u zemlji sakriveni.

Ljepota njihovih lica, koja su obasjavale svijet i sjaj njihovih očiju, ugasio se, a smrt bi kao razgovor.

Razmislite! Svijet svoje postojanosti nema, nestabilan je! Jedino mu je smrt bliža od života.

Svojim beharom drveću ukras daje, a sigurno je, da ih na jesen opet ogoli.

O prijetelju! Nemoj nipošto da te ova kugla zavara, jer, poslije će slijediti kajanje.

Ni za koga nema vječita života. Imetci i dobra nikome vjerni nisu ostali.

Uzmimo na primjer, da si vladar svijeta postao, i po želji sviju visoku čast dobio, ...

... a smrt dođe, o džahile! Šta ćeš onda reći? Ti ćeš kao prosjak otići.

Tebi tâdž i carstvo neće vjernio ostati. Prema tebi idu smrt i preselenje.

Idi prije nego što umreš vječan život postigni.

Ovoj brizi učini kraj i nađi joj lijeka. Prije nego što ona tebe napusti, napusti ti nju, o viteže!

Ovdje sve svoje račune svidi i Munkjurinima ovdje daj svoj odgovor.

Braćo, ako ove stvari (ahvali) za sutra ostavite, stanje će vam biti vrlo teško.

Odmah ovdje treba ovom lijeka naći, kako se rana ne bi pogoršala.

Ovakvom derdu ako ima lijeka biće mu ovdje, danas. A ako ostane za sutra neće biti moguće.

Za ovu bolju traži i nađi liječnika, koji će te podučiti svrsi Habiba.

O Zarifijo! I ti poslušaj ovaj savjet, te dođi i ispij život bez kraja!

O Ti, koji si najbolji! Obaspi svojom milošću čitaoca, slušaoca i pisca


PENDNAMA SA TESAVVUFNAMOM djelo sejh Ahmed ( Omer)Zarifi-baba k.s., šejh sadijskog tarikata. Donosimo sada cijelu Tesavvufnamu, a kasnije ćemo obraditi Pendnamu.

 

13.06.2008.

Duhovni Put i Njegovi Qur'anski Korijeni

Tariqa ili duhovni put, koji je uglavnom poznat kao Tesawwuf ili Sufizam, predstavlja unutarnju ili ezoterijsku dimenziju Islama i, kao i Seri'at, on ima svoje korijene u Qur'anu i Poslanikovoj (sallallahu alejhi ve sellem) praksi, tj. Sunni. Buduci da je srce Islamske poruke poput fizickog srca, Tariqa je skriven od spoljasnjega pogleda, premda, nalik srcu, predstavlja unutarnje vrelo zivota i srediste koje se unutarnje prostire cijelim religijskim organizmom Islama. Tariqa je najprofinjeniji i najtezi obzir Islama.  Razumjeti ga istodobno znaci opaziti njegov spoljasni ucinak u brojnim ocitovanjima Islamskoga drustva i civilizacije. Nas zadatak se ne sastoji u tome da u ovom poglavlju raspravljamo o ocitovanjima Sufizma u Islamskoj povijesti, vec da opisemo bitna nacela Tariqe i njegove Qur'anske osnove. Nas zadatak je u tomu da istaknemo odlike koje odredjuju Islamsku duhovnost ciji je zastitni znak Tariqa i po kojemu ta duhovnost zadobiva smisao ostvarenja.
Kako smo istakli u prethodnom poglavlju, Seri'at je Bozanski Zakon i blagodareci njegovom prihvacanju covjek postaje Musliman. Samo zivljenjem skladno tom Zakonu covjek moze postici onu ravnotezu koja je nuzna osnovica za stupanje na Put ili Tariqu. Samo onaj covjek koji hodi po ravnome tlu moze se nadati da ce svladati planinu. Bez ucesca u Seri'atu zivot Tariqe bi bio nemoguc, a ovaj potonji, zapravo, utkan je u njegovu prakticnu primjenu i skopcan je sa prakticnim cinima koji su opisani Seri'atom.
Neki od tradicionalnih Sufijskih ucitelja, napose oni iz Sazilijskog reda, koristili su geometriski simbol kruga kako bi izrazili odnos izmedju ovih temeljnih dimenzija Islama. Iz bilo koje tacke u prostoru moze se izvesti krug i beskonacan broj precnika koji povezuju svaku tacku na kruznici sa Sredistem kruga. Kruznica je Seri'at cija cjelovitost opseze cjelinu Muslimanske zajednice. Blagodareci prihvacanju Bozanskoga Zakona svaki Musliman je poput tacke koja je postavljena na toj kruznici. Precnici simboliziraju Turuq - Putove (mnozina od Tariqa). Svaki precnik je put koji vodi od kruznice do Sredista. Postoji, kako Sufije vele, toliko putova koji vode Allahu koliko i Ademove (alejhi selam) djece. Tariqa, koji postoji u mnostvu razlicitih oblika stoji u skladu sa razlicitim duhovnim sklonostima i potrebama ljudi, izrazava kretanje koje povezuje svaku tacku sa Sredistem. Blagodareci jedino stanju na kruznici, to jest prihvacanju Seri'ata, covjek moze otkriti pred sobom ono kretanje koje ga vodi Sredistu. Samo u slijedjenju Seri'ata stoji mogucnost otvaranja kapije duhovnoga zivota.
U Sredistu, napokon, stoji Tariqa ili Istina koja je vrelo Tariqe i Seri'ata. Bas kao sto geometrijski tacka radja precnik i kruznicu, isto tako metafizicki Haqiqa stvara Tariqu i Seri'at, ona Haqiqa ili Srediste koje je svuda i ovdje. Zakon i Put su neposredno, Bogom uvedeni u postojanje, Bogom koji je Istina. I jedno i drugo odrazavaju Srediste na razlicite nacine. Sudjelovati u Seri'atu znaci zivjeti u odrazu Sredista. Na taj nacin je to sudjelovanje nuzan i dostatan razlog za zivljenje cjelovitoga zivota i biti spasen. Uvijek postoje, medjutim, oni cije unutarnje zdanje je takvo da ne mogu samo zivjeti u odrazu Sredista, nego Ga moraju dosegnuti.

(Ebu Irfan:-Ovdje se zeli reci da takve bogobojazne osobe zahtjevaju finalnu spoznaju Istine gdje ce se ponistiti njihova samosvijest u totalnoj svjesnosti jedino Allaha.) Njihov Islam jeste uspinjanje Putem ka Sredistu. Za njih je Tariqa providonosni smisao pomocu kojega oni dosezu onaj definitivni Kraj ili Cilj, onu Haqiqu koja je Vrelo svih stvari, iz kojega cjelovita tradicija zahvaca Zakon ili Put ili izvodi kruznicu i precnik.
Premda je Islam u svojoj cjelovitosti bio kadar kroz svoju povijest odrzavati ravnotezu izmedju dvije dimenzije Zakona i Puta, gdjekad je bilo onih koji su naglasavali jednu dimenziju naustrb druge. Bilo je onih koji su poricali precni u korist kruznice, koji su ponistavali vrijednost Tariqe u korist Seri'ata. Neki od njih su bili rukovodjeni time da, kao zastitnici Seri'ata, brinu njegovu apsolutnu nuznost, docim su na drugoj razini morali prihvatiti ili cak sudjelovati u Tariqi. Takvi ljudi se zovu ulema el~zahir, doktori Zakona, cija duznost se sastojala u tomu da cuvaju i stite ucenja Svetoga Zakona. Neki drugi su isli dotle da u cjelosti ospore Put, zadovoljavajuci se samo sa izvanjskim tumacenjem vjere. Oni su povrsna (qisri) ulema koja ce poremetiti ujednacenost i ravnotezu izmedju unutarnjih i spoljasnjih dimenzija, i takvi ce preovladjivati u Muslimanskoj zajednici. No, kao otpor modernome Zapadu, izvjestan trend koji je tijesno povezan sa takvim gledanjem steci ce prevlast u nekim dijelovima Muslimanskog svijeta, premda takvo gledanje nije nikada ovladalo cijelom ortodoksijom i zadrzalo je sporednu ulogu. Za veliku vecinu pravovjernih Muslimana, sufija (dervis) ostaje biti vjeri odani Musliman koji je cijenjen zbozg dubine svog vjernickog zivota pa makar sve to sto on naucava i obdrzava ne bilo poznato niti shvatljivo najsirem ostatku zajednice.
Isto tako, s druge strane, postojali su oni koji su gdjekad pokusali poremetiti ravnotezu u korist Tariqe kao da je moguce da Put postoji u svijetu bez Zakona koji vazi kao njegov spoljni zastitnik koji ga cuva od skodljivih utjecaja svijeta. Tako brojni pokreti, koji su zavrsili u nastanku jedne sljedbe ili cak sizme koja se udaljila i odvojila od cjelovitog pravovjerja Islama, iskrsnuli su, zapravo, kao pokusaj ispoljenja ezoterizma bez potpore Seri'ata. Opcenito uzev, pseudo-religiozne i zastranjele sljedbe zapocinju sa ezoterickom pozadinom koja odcjepljivanjem stiti samo tlo Seri'ata udaljujuci se od njegove izvorne prirode, sto u krajnjemu radja relativno neskodljive male sljedbe ili pozitivno skodljive pseudo-religije koje ovise o podneblju u kojemu takva usmjerenja pocinju.
Islam je, prema tome, u svojoj cjelovitosti bio sposoban sacuvati ravnotezu izmedju egzoterickog i ezoterickog ili izmedju tefsira i tawila u koliko je rijec o Qur'anskom tumacenju. Sire pravovjerje Muslimanske zajednice uvijek je bilo kadro zastiti Zakon od prigusivanja Putom ili Put od odcjepljivanja Zakona i, usljed toga, od rusenja ravnoteze Islamskog drustva. Vjerska i duhovna zivotnost Islama istjece iz ove dvije dimenzije tijekom stoljeca, koje zajednicki obrazuju cjelovitu religijsku tradiciju sposobnu za stvaranje religioznog drustva i normi unutarnjeg duhovnog zivota. Shodno dobro poznatom Sufijskom simbolu Islam je kao orah cija opna je kao Seri'ah, jezgra kao Tariqa, a ulje, jos nevidljivo, posvuda prisutno, jeste Haqiqa. Orah bez opne ne moze rasti u svijetu prirode, a bez jezgre on je bez kraja i svrhe. Seri'ah bez Tariqe bi bio kao tijelo bez duse, a Tariqa bez Seri'ata bio bi lisen spoljasnje podrske i jednostavno se ne bi mogao podvesti i ocitovati u ovom svijetu. Za cjelovitost tradicije i jedno i drugo su apsolutno nuzni.
Brojni iskazi Sufijskih ucitelja koji na prvi pogled kao da ruse ili potiru Seri'at moraju se shvatiti u sklopu uvjeta koji su prevladavali i u osluhu onoga kome su upuceni. Ako je Hafiz (rahmetullahi alejh) pisao da treba odbaciti prostirku za molitvu ili Ibn Arabi (rahmetullahi alejh) da je njegovo srce hram za idole, to ne znaci da ovi ucitelji odbacuju Bozanski Zakon. Oni su se odista obracali slusateljstvu koje je obdrzavalo Seri'at bez razmisljanja i navodili su ljude da transcendiraju svijet oblika prodiranjem u unutarnje znacenje Seri'ata. Postoji svijet razlicitosti izmedju zajednice u kojoj svak obdrzava Bozanski Zakon i izmedju zajednice u kojoj niko ne postupa tako.
Mnogi danas zele transcendirati svijet oblika bez posjedovanja oblika. Oni zele spaliti svete spise, da upotrijebimo budisticki termin, iako ih ne posjeduju. Ali covjek ne moze odbaciti ono sto ne posjeduje. Sufije koji su nagovarali ljude da odbace spoljasnje oblike obracali su se osobama koje su vec posjedovale takve oblike. Tada nije postojala bojazan od ljudi koji padaju u nize oblike; Seri'at je bio stalno prisutan da zastiti od takve opasnosti. Danas su brojni oni koji zive bez vjerskoga obrasca i pogresno prevode oblike u one nize. Tariqa se ne moze dosegnuti izuzev kroz Seri'at i ocigledno odbacivanje Puta nije Seri'at po sebi, vec je to samo ogranicavanje Istine na spoljasnje oblike. Nista nije dalje od nakane Sufija do li rusenje Seri'ata i uvodjenje neke vrste individualizma i pobune protiv vjerskih oblika koje bi neki modernisti veljeli odbaciti u ime Sufizma. Sloboda koju Tariqa nudi kroz prihvatanje i kasnije transcendiranje oblika Bozanskoga Zakona nije protivurjecna slobodi odbijanja Bozanskoga Zakona u cjelosti. One medjusobno lice jedna na drugu u smislu da je Satana oponasatelj Boga. Samo priprosta dusa ili onaj koji ne zeli shvatiti moze pogresno zamjenjivati jednu slobodu s drugom. Ne moze se odbacivati egzoterizam u ime ezoterizma koji se jos ne posjeduje. Stablo se vrednuje po svom plodu i nije potreban bolji dokaz za beskorisnost takvoga nastojanja do li gorkoga ploda koji moze roditi.
Ne treba bolji dokaz za unutarnje povezivanje Tariqe i Seri'ata od cinjenice da je Islam provijao kroz mnoge religije svijeta preko Sufizma. U neke dijelove Indije, Jugo-istocne Azije i velik dio Afrike Islam se prosirio putem osobnoga primjera Sufijskog ucitelja i kroz uspostavu Sufijskog reda. Samo malo iza toga Seri'at se prosirio i Islam je postao siroko prihvacen. Da je Sufizam neka strana pridoslica u Islam, kako nas brojni orijentalisti zele uvjeriti, kako bi on mogao sluziti kao prethodnica za sirenje Seri'ata? On je unutarnja spona izmedju Zakona i Puta koja cini mogucim sirenje Islama u brojna podneblja preko Sufijskih ucitelja i poboznjaka koji nude ziv primjer Islamske duhovnosti.
Uloga Tariqe kao unutarnje dimenzije Seri'ata bila je posvjedocena cak i od strane nekih autoriteta i utemmeljitelja pravnih skola, koji su naglasavali njegov znacaj u prociscavanju Muslimanske etike. Zabiljezeno je, primjerice, od Imam Malika (raahmetullahi alejh) da je rekao: "Ko uzucava pravo (fikh), a zabacuje tesawwuf (sufizam), taj postaje prijestupnik (fasiq); ko izucava tesawwuf (sufizam), a zabacuje pravo (fikh), taj je otpadnikod vjere; a onaj ko zdruzi oboje, taj doseze ozbiljenje Istine."
Imam Safija (rahmetullahi alejh) je takodje kazao: "Drage su mi tri stvari ovoga svijeta: odustajanje od lazi, ljubazno ophodjenje i slijedjenje puta Sufija." Nije samo Imam el-Gazzali (rahmetullahi alejh), koji je bio doktor Zakona, teolog i sufija, nazivao Put kojega su slijedili Sufije najboljim od svih putova, nego je cak i As'aritski teolog poput Fahruddina er-Razija (rahmetullahi alejh), koji osobno nije bio sufija, nazivao sljedbenike Tariqe onima koji su obuzeti promisljenjem i prociscenjem svojih dusa ostvarivanjem uznesenja duse iz materijalnih zapreka. Sufije sebe nazivaju najljepsom grupom medju ljudima. Isto bi se moglo kazati i za Si'itske izvore, cak sa velicanstvenijim naglasavanjem, jer su iskazi Imama, osobito Imama Alija (radiallahu anh), od kojih su neki utemeljitelji Si'itskog Zakona, takodje osnova duhovnoga Puta. Hazreti Alija (radiallahu anh) kao predstavnik ezoterizma u Islamu je nakon Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) izravno vrelo Tariqe u Si'itskom i Sunnitskom Islamu.
Sto se tice stanja Tariqe vis-a-vis Si'izma i Sunnizma, o kojima je rijec, ono izrazava slozen odnos koji ne moze biti potpuno objasnjen tek u nekoliko rijeci. Gledom na prvi korak u rasvjetljavanju ovog odnosa, moze se kazati da postoje i Sunniti koji slijede tesawwuf, to jest pripadaju Tariqi, a postoje i oni koji slijede samo Seri'at. Isto tako postoje Si'iti koji slijede samo Zakon, a pripadaju Tariqi. Prema tome, moze se kazati da jedinstvo Sufizma ili Tariqe transcendira razdiobu izmedju Sunnizma i Si'izma za koje se moze reci da skupno tvore kruznicu onoga kruga ciji precnici simboliziraju Put. Tariqa postoji u Si'itskom i u Sunnitskom svijetu i prilagodjen je, u svakom slucaju, okruzenju u kojemu procvjetava.
No ovaj odnos je ucinjen nesto slozenijim po cinjenici da je prvi Si'itski Imam, Ali, ezotericki autoritet, a Si'itsko ucenje i teologija u sebi sadrze, cak i u formalnoj ravni, konacna ezotericka pocela. Si'izam po sebi sadrzi ezotericka ucenja koja se doduse ne mogu poistovjetiti sa Islamskim ezoterizmom ili gnosom kao takvom., jer Islam posjeduje vlastiti oblik Seri'ata i egzotericki obzir. Prema tome, gledom na ovo veoma slozeno i kompleksno stanje , moze se reci da Tariqa ili Sufizam postoje u Sunnizmu i u Si'izmu, s jedne, docim Si'izam kao cjelina izrazava ezotericnije tumacenje Islamske Objave i u svome ucenju sadrzi pocela koja su srodna onima u Sufizmu, s druge strane.
Sto se tice konacnog ishoda, koji se odnosi na cjelovitu strukturu Islama, on ostaje nepromijenjen. U oba segmenta zajednice, Si'itske i Sunnitske, Zakon i Put ili Seri'at i Tariqa su uprisutnjeni. Ako se cak moze kazati da Si'izam izrazava Alijev (radiallahu anh) Islam, milost i blagoslov Alijin, onda, prisutan i u Sunnijskom svijetu kroz Sufijske redove kao duhovno umijece koje se tradicionalno vezuje za te redove. Alijino ucenje i ucenje drugih Imama koje oblikuje, nakon Qur'ana i Poslanikova (sallallahu alejhi ve sellem) Hadisa, temelj Si'izma, i ta ucenja su takodje prisutna u Sufizmu kao i u Sunnitskom svijetu. No ova ucenja koja su prisutna u Sufizmu i u Sunnitskom svijetu nisu prisutna kao ucenja Si'itskih Imama, nego kao ucenja predstavnika Islamskog ezoterizma kao takvoga. Ne moze se kazati da je Si'izam vrelo Sufizma. Ali se moze kazati da koliko god hadreti Alija stoji na izvoristu Si'izma, on istodobno vazi kao autenticni predstavnik Islamskog ezoterizma, tako da su izvori Si'izma i Sufizma, u ovom odnosu, isti i da imaju mnoge zajednicke elemente. Ne smije se, dakako, zaboraviti da Si'izam nije samo Islamska gnosa, nego je cjelovito pravovjerno tumacenje Islama koje je namijenjeno ljudskome zajednistvu, i da on posjeduje, kao i Sufizam, Seri'at i Tariqa.
Samo nekolicina zapadnjackih istrazivaca o Islamu je uvidjala da korijeni Tariqe leze u Qur'anu. Mnogo godina ranije Massignon je pisao da je dovoljno samo nekoliko puta procitati Qur'an da bi se opazilo kako Sufizam ili Tariqa istjecu otuda. Margoliouth je takodje priznao Qur'ansko porijeklo Sufizma, kao i Corbin, koji je imao drukciji svijetopogled od vecine drugih orijentalista i koji poduzima svoje istrazivanje o Islamu sa osjecanjem osobitog sudjelovanja i potvrdjuje ovu bitnu cinjenicu vise puta. No, najveci broj zapadnjackih pisaca, mozda zato sto ne zele priznati prisutnost stvarne duhovne dimenzije u Islamu, iznijeli su sve vrste teorija kako bi objasnili porijeklo Sufizma, a sve se one odista bave spoljasnjim izrazima Sufizma, a ne Sufizmom kao takvim.
Postoji izvjestan broj teorija o porijeklu Sufizma za koje se cini da iznova postaju moderne, i izbijajuci na prvo mjesto sve dok ne izgube vjerodostojnost, svaka od njih zapada u nemilost, a potom iznova iskrsava. Za Sufizam je receno da je rodjen kao plod utjecaja neoplatonizma, kriscanskog monasticizma, kao "arijanska reakcija na semitsku religiju", kao rezultat upliva zoroastrijanizma, meniheizma, hinduizma, budizma i prakticno svakog drugog vjerskog izvorista. U svakom slucaju, neka formalna slicnost ili mozda povijesna posudba pojedinog metoda ili izraza iznoseni su kao novi dokaz neislamskog porijekla Sufizma. Ali to stose skoro uvijek skrivalo iza svih ovih dokaza bilo je apriorno uobrazavanje da Islam nije Bogom objavljen i da, prema tomu, ne moze posjedovati svoju vlastitu, prirodnu duhovnu dimenziju. Postoji takodje razdoblje drevnog uvjerenja na Zapadu da je Islam upravo priprosta i surova religija maca koja je silom obrazovala socijalni poredak, tako da je svaka kontemplativna ili metafizicka priroda morala biti posudjena sa strane.
To sto svi pronicatelji misljenja o stranom porijeklu Tariqe previdjaju jeste stvarna priroda duhovnog puta. Duhovni put je ono kroza sto covjek biva kadar transcendirati svoja vlastita ljudska ogranicenja i zaputiti se k Bogu. Prema tome, ovaj put po sebi ne moze biti ljudska tvorevina. Jer covjek nastoji transcendirati ljudsku prirodu necim predodredjenim sto je samome covjeku logicki nemogucno. Ko god prihvaca zbiljnost duhovnoga zivota, taj mora prihvatiti cinjenicu da duhovni put u sebi mora sadrzavati milost koja nije covjecije djelo, koja mora biti neumitni put sto ga je Bog odredio i covjeku na slijedjenje postavio.
Ova temeljna istina takodje moze biti primjenjena i na Sufizam. Ili je Tariqa u Islamu duhovni put koji moze proizvesti svetost, ciji plodovi nude svjedocanstvo o njegovu Bozanskom porijeklu kroz duhovnu aromu koju taj plod odrzava, ili je posudjen izvan Islama, to jest posudjen je i od ljudi izmisljen i, prema tome, odista je covjecije djelo, u kojem slucaju on upce nije duhovni put i nema nikakve koristi govoriti o njemu kao takvom. Ako, medjutim, taj duhovni put moze proizvesti svece (evlije) i posjedovati duhovni ucinak, onda ta milost ili blagoslov, koji cini duhovnu preobrazbu mora nuzno biti Bozanskoga porijekla i, shodno tomu, mora istjecati iz vrela same Islamske Objave. On mora biti Muhammedova (sallallahu alejhi ve sellem) milost (el~berekat el~Muhammedijah), jer kriscanska ili budisticka milost odista ne bi mogla proizvesti Muslimanskoga sveca (evliju), koji je plod religijskog genija Islama u vecoj mjeri nego li bi to ucinila Muhammedova (sallallahu alejhi ve sellem) milost kod proizvodjenja budistickog ili kriscanskog sveca. U oba slucaja, dakle, milost jednog drugog tradicionalnog oblika bila bi, u izuzetnim prilikama, pomagalo za ostvarenje duhovnoga cilja.
Za one koji poricu izvornost svekolikog duhovnog zivota takvi dokazi ne mogu biti podesni, ali se odista ne moze potvrditi izvornost, kazimo, kriscanske duhovnosti a osporiti ona Islamske duhovnosti pozivanjem na puke povijesne dokaze. Duhovno stablo u svakoj tradiciji mora imati svoje korijene u vrelima te tradicije. Svaki kriscanin bi drzao apsurdnim tvrdnju kako je duhovnost svetoga Augustina grckog porijekla s obzirom na njegovo poznavanje platonizma i neoplatonizma, buduci doticni zna da sveti Augustin nije postao svetac kroz citanje knjiga drevnih mudraca, nego kroz milost Kristovu. Grcki mudraci poput Platona i Plotina pripravili su mu odgovarajuci jezik da izrazi istinu koja je bila kriscanska.
Neki, medjutim, ne uvidjaju da je takodje apsurdno smatrati duhovnost el-Halladza, Ibn Arabija ili Rumija neislamskom zato sto su oni mogli govoriti o ljubavi koja nalikuje ucenjima kriscanstva, ili stoga sto su koristili neku doktrinarnu formulaciju koja je bila posudjena od neoplatonizma i hermetizma. To sto je ove ljude ucinilo svetim nije bila ova ili ona zamisao koju je taj i taj grcki ili kriscanski mudrac mogao izraziti, nego je to bila Muhammedova (sallallahu alejhi ve sellem) milost, ona stvarna Bozanska prisutnost za koju Sufizam pripravlja metode i tehnike. Ti ljudi su plod duhovnoga stabla Islama, a nijedno stablo ne moze roditi plodom sve dotle dok su njegovi korijeni porinuti u tlo koje ih prignjecuje. U slucaju duhovnoga stabla tlo mora biti Bozanska Objava a korijeni moraju biti ona izravna spona koja utkiva svako duhovno ocitovanje u vjersku tradiciju njegova izvorista.
Razmotrimo jedan drukciji slucaj. Svakome je poznato da je Sufizam imao utjecaja na neka srednjevjekovna bhaktijska gibanja u Indiji i da su neki hinduski sveci cak bili sastavili misticku poeziju koja se temeljila na perzijskim Sufijskim poemama. No, ako su ti ljudi bili istinski poboznjaci i sveti ljudi, kada su se klanjali i zazivali Ramu ili neko drugo Bozansko Ime, to su morali biti po milosti koja istjece iz hinduisticke tradicije koja je podarila i preusmjerila svoj ucinak preobrazavanjem tih ljudi u svete ljude i poboznjake koje su Hindusi smatrali utjelovljenjem duhovnog genija hinduizma. Nije Sufijska poezija bila ta koja ih je preobrazila u svece, nego ziva prisutnost duhovne bujice sto je nadosla iz samog hinduizma, premda je u slucaju srednjovjekovne Indije, gdje su zivjele jedna pored druge dvije velike religijske tradicije, covjek katkada bio opahnut miloscu duhovne pojave iz neke druge tradicije. Eto, jos jedno takvo iskustvo samo svjedoci da svaka tradicija posjeduje svoje sopstveno duhovno mjerilo koje biva u potpunosti preneseno na svoje velike svece.
Ako je tako velik prostor posvecen osporavanju onog opcenitog orijentalistickog gledanja na porijeklo Sufizma, to je ucinjeno stoga sto takvo gledanje izoblicuje sliku cjelokupne strukture Islama i onemogucuje istinsko razumjevanje Sufizma. Kada bi Sufizam bio strana posudba, tada bi Islam po sebi postao, u tudjim ocima, jedinstven socio-politicki sustav koji vise ne bi pozivao na najdublje duhovno usmjeravanje covjeka. Razlog relativnog nemara za istrazivanjem Islama na polju uporedne religije danas lezi strogo u tomu sto su njegovi pronicljivi obziri zanemareni i cesto obdarivani kao neautenticni. Sufizam po sebi takodje ne moze biti shvacen u svome pravome svjetlu niti ozbiljno razmatran sve dotle dok ne postane bjelodano da Tariqa, ili ezotericka dimenzija Islama, ima svoje korijene u Qur'anu, i slicno svim obzirima Islamskoga pravovjerja svoje utemeljenje u dvostrukom vrelu: Qur'anu i Hadisu.
Prije nego li se vratimo propitivanju kako Tariqa ima svoga korijena u Qur'anu, vazno je potanje naznaciti znacenja imena koja se daju onima koji slijede duhovni Put. Kao sto sam Tariqa oznacava Put, tako isto Sufizam ili Tesawwuf u arapskom jeziku oznacava onu Bozansku Mudrost (el-Hikma el-Ilahija) koja je sacuvana i promaknuta kroz Tariqu. Ma kakvo etimolosko porijeklo Tesawwufa moglo biti - bilo daje izveden iz rijeci suf (vuna), koju su prvi sufije nosili, ili safa (cistota) koju su nastojali ostvariti, ili iz mnogih drugih rijeci o kojima se raspravljalo u srednjovjekovnim i modernim vrelima - njegovo metafizicko znacenje je stroga Bozanska Mudrost. U nauci brojcanoga simbolizma (al-dzafr) povezanoga sa arapskim alfabetom, Teesawwuf je, zapravo, brojcani ekvivalent Bozanskoj Mudrosti. Sami sufije ga takodje smatrali sredisnjim i uzvisenim terminom koji se etimoloski dade izdvojiti iz bilo koje druge rijeci.
Onaj ko sudjeluje u Tesawwufu zove se faqir, ili siromah, shodno Qur'anskom stavku : "....jer Allah je bogat, a vi ste siromasni." (QUr'an, XLII, 38).
Siromah se razumijeva u znacenju Kristovih rijeci: "Blazeni su siromasni duhom." Faqir nastoji ostvariti Muhammedovu (sallallahu alejhi ve sellem) skromnost (el-faqr el-Muhammedi), to jest da spozna kako ne posjeduje nista, i da sve dolazi od Allaha Uzvisenoga; da spozna kako je on metafizicki gledano nistica; Allah je jedan i jedini Bitak. U jezicima Islamskih naroda faqir se nikad nije zvao sufijom. To nece biti neuctivo, jer sufija je neko ko je vec dosegao kraj Puta, vrhunsko Jedinstvo (Tawhid). Stavise, on se zove mutesawwif, to jest onaj koji sudjeluje u Tesawwufu. Zatim, postoje uvijek oni koji se samo poigravaju sa ucenjima Sufizma bez da stvarno sudjeluju u njima. Takva osoba se zove mustaswif (onaj koji se pretvara u Sufizmu), to jest onaj, kako bi sufijski ucitelj rekao, koji je nalik muhi sto oblijece oko slatkisa.
Naravno, sufije se takodje nazivaju i mnogim drugim imenima kao sto su: narod Puta (ehl el-Tariqah), ljudi kojiuce kroz znakove (ehl el-isarah), ljudi srca (ehl-i dil na perzijskom) i mnogi drugi nazivi, od kojih svaki odgovara nekom obziru zbiljnosti Sufizma. Faqir se na perzijskom takodje zove dervis, i ovo ime se opcenito koristi i u drugim jezicima istocnih Islamskih zemalja. Faqir se isto tako zove murid (onaj koji nastoji ili zeli slijediti Tariqu). Duhovni ucitelj, cija je prisutnost apsolutno bitna kao smjerokaz na opasnom putovanju ka duhovnom ispunjenju, jednako tako je poznat po jos nekoliko imena kao sto je Sejh (starac ili ucitelj), Mursid (onaj koji usmjerava), Murad (onaj kome se tezi) i na perzijskom Pir (starac). Svi ovi tehnicki termini pripadaju rjecniku Sufizma, i svaki od njih oznacava jedan obzir duhovnoga zivota.
Ako smo se opredjelili zvati Sufizam Islamskim misticizmom, to cinimo samo zbog pasivnog i anti-intelektualnog prizvuka koga ce ova rijec zadobiti u najsuvremenijim evropskim jezicima kao posljedicu visevjekovne borbe izmedju kriscanstva i racionalizma. Sufizam je djelotvorno sudjelovanje na duhovnome putu, kao i intelektualno sudjelovanje u stvarnom znacenju ove rijeci. Kontemplacija u Sufizmu je najvisi oblik djelotvornosti i Sufizam je, zapravo, uvijek objedinjavao djelatni i kotemplativni zivot. Stoga su brojni sufije bili ucitelji, istrazivaci, umjetnici i znastvenici, cak i drzavnici i vojnici. Ako koristimo misticizam u njegovu izvornom znacenju kao sto je ono koje se vezuje uz Bozanska otajstva, i promisljamo ga kao mistici poput svetog Augustina, Eckharta ili Grgura Palame, tada bismo svakako mogli Sufizam zvati Islamskim misticizmom i sufije misticima. Stoga, onda, uobicajeni prizvuk koji je davan ovoj rijeci mora biti zabacen i njegovo izvorno znacenje iznova uspostavljeno. U svakom slucaju valja imati na pameti da je Sufizam slijedjenje duhovnoga puta koji je utemeljen na Qur'anu i Poslanickoj praksi (Sunnetu) u sadjejstvu sa teznjom da je Sufizam slijedjenje duhovnoga puta koji je utemeljen na Qur'anu i Sunnetu u sadjejstvu sa teznjom za osvajanjem one prosvjetljujuce mudrosti (el-Irfan) koja je posljednja svrha Puta. Sufizam je, u stvari, prigodice nazivan 'Irfan, osobito kada je u razmatranju njegov doktrinarni obzir.
Tariqa ima svoje korijene u Qur'anu i Poslanickom Hadisu gledom na ucenje i praksu. Doktrinarno sufija nastoji ostvariti smisao Svjedocanstvo vjere - Sehadah, LA ILAHE ILLALLAH, a prakticno on tezi da nasljedjuje zivot Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), koji je prauzor Islamske duhovnosti i koji je postigao jedinstvo ili tewhid, koje u punini pretpostavlja Sehadah. Sufija zapocinje za propitivanjem sta to odista znaci posvjedociti: LA ILAHE ILLALLAH (Nema boga osim Allaha). On otkriva odgovor ziveci zivot skladno primjeru koga je dao Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem), koji je u potpunosti ostvario poklad ovog zavjeta. Tesawwuf zapocinje sa traganjem nakon konacnog znacenja temeljnog doktrinarnog obrasca Islama.
Postignuce jedinstva kakvo je sadrzano u Sehadi krajnji je doseg sufije kroz temeljenje svoga zivota na primjeru Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), koji je prauzor duhovnoga zivota u Islamu. Nijedna skupina ljudi u Islamskom drustvu nije uspjela nasljedovati zivot Poslanikov (sallallahu alejhi ve sellem), sa jednakom strogoscu i snagom kao sto su to sufije. Sufije ne samo da nastoje zivjeti svojsvakodnevni zivot skladno Poslanickoj Sunni (tradiciji, praksi), nego oni isto tako hode putem u potrazi za duhovnim primjerom cije savrseno mjerilo je Poslanikovo (sallallahu alejhi ve sellem), nocno uzdignuce (el-Mi'radz).
U toj noci, dok je bio u Mekki, Poslanik je prenesen do Jerusalima i odande se vinuo kroz sedam nebesa, ili visestrukih stanja bitka koja simboliziraju koncentricna nebeska obzorja u tradicionalnoj astronomiji, do same Bozanske Prisutnosti. Pracen arhandzelom Dzebrailom (Gabriel), koji mu bijase vodic, Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) je projezdio kroz sve svjetove sve dok nije dospio do granice (sidretul-munteha) na kojoj je arhandzeo odbio nastaviti ijednu stopu dalje, kazujuci da ce mu krila biti spaljena bude li prekoracio dalje, sto znaci da je konacan stadij tog putovanja bio cak onkraj najviseg stupnja ocitovanja, koje je sami arhandzeo. Prema tome, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem), je realizirao to putovanje ne samo misaono ili duhovno, nego i fizicki. To podrazumjeva da ovo putovanje simbolizira ucjelovljenje ukupnoga Poslanikova (sallallahu alejhi ve sellem) bica ukljucujuci i tijelo, bas kao sto je uskrsnuce i tjelesno a, u jednom drugom sklopu, Qur'an je bio pohranjen u Poslanikovu (sallallahu alejhi ve sellem) tijelu.
Mi'radz ili uzdignuce je prauzor duhovnoga putovanja jednog sufije koji se, dakle, moze nadati da ce ostvariti takvo uzdignuce u svome zivotu samo duhovno i bez potpunog ukljucivanja tijela. Putovati iz jednog stanja bitka u sasvim drugo stanje, uzdizuci se ljestvicom univerzalne hijerarhije bitka do Bozanske Prisutnosti, to je svrha Tariqe, koji je utemeljen na Poslanikovu (sallallahu alejhi ve sellem) primjeru. Mnogi sufije su pisali o duhovnom znacenju nocnoga uzdignuca kao sto je veliki perzijski sufijski pjesnik Sana'i cija 'Mi'radz - Nama' (Poslanica o nocnom uzdignucu) uz jos neka druga sufijska vrela je posluzila kao nadahnuce za Dantea. Florentinski pjesnik u svojoj 'Bozanskoj komediji' koristi simbolizam o putovanju kroz kosmos kako bi opisao uzdizanje duse k Bogu, slikajuci kosmos koji - mada doduse krscanski model koristi Dante - potice iz Islamskih vrela.
Nije samo praksa sufija ili ljudi Tariqe utemeljena na zivotu Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) nego njena osnova lezi takodje i u samome Qur'anu koji govori o Islamu (predanost) Imanu (vjerovanje) i Ihsanu (vrlina). Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je takodje jednom prilikom bio upitan o tomu sta je vjera (el-Din). Odgovorio je da se vjera sastoji iz tri pocela: Islam, Iman i Ihsan od kojih je po prvome dato ime samoj vjerskoj tradiciji kao takvoj. Svak ko prihvaca ovu vjeru i podlaze se Bozanskoj Volji zove se Muslim (Musliman). No nije svaki Musliman i Mu'min (istinski vjernik).Iman je visi stupanj sudjelovanja u vjeri koja podrazumjeva cvrsto uvjerenje i prianjanje uz Allaha. Sto se tice Ihsana, on cak predstavlja dublje prodiranje u srce Objave kroz posjedovanje one vrline koja nije data svakomu. To je, u stvari, ona ozbiljnost koju sadrzi Tariqa i nastoji ju utisnuti u one koji slijede Put.
Iman je bitno uvjerenje u Bozansko Jedinstvo, a Islam je podlaganje Bozanskoj Volji. Ihsan razradjuje ova dva temeljna pocela vjere i preobrazava ih u ono sto je poznato kao Tesawwuf. Sufijski ucitelji su, u stvari, kroz vijekove definirali Sufizam prema dobro poznatom Hadisu Poslanikovu (sallallahu alejhi ve sellem), koji je, kada je upitan o definiciji Ihsana, rekao: "Ihsan znaci vjerovati Allaha tako kao da Ga gledas, jer iako ti Njega ne vidis, On tebe sigurno vidi." Ova definicija je u sustini i definicija Sufizma.
To sto Tariqa naajstroze naucava jeste da obozavamo Allaha sa svijescu da smo u Njegovoj blizini i, prema tome, da Ga gledamo ili da On neprestano motri na nas i da mi uvijek stojimo pred Njim. To od ucenika trazi da prispije svijesti kako on vjecito zivi u Bozanskoj Prisutnosti. Tesawwuf primjenjuje ovu vrlinu ili Ihsan na Iman, kada je preobrazen Ihsanom, postaje ona prosvjetljena mudrost koja ujedinjuje, ono znanje ('irfan ili ma'rifa) koje prozima i preobrazava covjeka. Kada se sagleda u svjetlu Ihsana, Islam postaje utrnuce u Allahu (el-fena fi Allah), ostvarenje po kojemu smo pred Allahom nistica, a On je sve. mnogi sufijski ucitelji su poistovjetili Ihsan sa predanoscu (ihlas) u vjeri. Posjedovati tu predanost znaci uciniti nesto usredisnjenom vjerom i nastojati prosegnuti u njen unutarnji smisao svim svojim bicem. Primjenjen na prvo Svjedocanstvo vjere: LA ILAHE ILLALLAH, ihlas zadobiva znacenja darujuce mudrosti. Sva metafizika, cijelo ucenje Tariqe, sadrzano je u Svjedocanstvu vjere i moze se shvatiti kada se sagledava u svjetlu ihlasa ili ihsana. Primjeni li se na drugo Svjedocanstvo vjere: MUHAMMEDUN RESULULLAH, predanost nudi duhovne vrline i stavove koje Tariqa nastoji uliti i koji jedino omogucuju ostvarenje Istine. Tariqa, prema tome, sadrzi dva temeljna pocela i dva oblika ucenja, ucenje o naravi stvarnosti ili metafizike i duhovno poucavanje o postajama Puta. Svaki sufijski tekst je, zapravo, izlaganje o metafizici i kosmologiji ili je objasnjenje o duhovnim vrlinama cije postignuce vodi covjeka k svetosti i ostvarenju njegove naravi praizvornog Bozanskog korijena. (Ebu Irfan: Ovdje se ukazuje na covjekovo primarno proizlazenje koje ultimativno vodi Bozanskom bicu, ali ni u kom slucaju ne znaci da covjek, na bilo kojem levelu, sudjeluje u Bozanskom Bicu ili Kvalitetama. Ovo je point gdje mnogi nedozreli mistici padaju u Satansku klopku. Ovo je point gdje je cijelo kriscanstvo palo u klopku oslanjajuci se na Biblijska gospela koja nisu nista vise do, danas toliko koruptirana, misticna iskustva doticnih autora. Cijeli problem kriscanske teologije se svodi na nesposobnost uocavanja razlike izmedju vizuelne predstave Istine i Njene egzistencijalne zbiljnosti. Zbog toga oni vjeruju da je Isus dio Boga, ili utjelovljenje Boga. Zbog te slabosti u razlucivanju izmedju vizije i realnosti hindusi i ostali idolopoklonici vjeruju da je Bog prisutan to jest obitava u svemu stvoerenom. Ovo je point gdje su cak i brojne Muslimanske sufije cesto provodile godine u uvjerenju da se covjek egzistencijalno stapa sa Bozanskim Bicem. Doduse vecina njih je konacno nadvisila taj stupanj duhovne spoznaje, prelazeci na visi i finalni stupanj iste koji se zove opstajanje s Allahom (baqa bi Allah). Osoba koja se nalazi na tom stupnju vizuelne sjedinjenosti sa Bozanskom Jednocom nije u potpunoj kontroli nad svojim culima te se ne smije huliti zbog ispustenih rijeci kontradiktornih ortodoksnom vjerovanju Islamskih pravnika. Radi ovog razloga nijedan sufi ne treba da krene u poducavanje drugih dok sam ne zavrsi duhovni Put. Istina je to da Allah jeste jedino neophodno apsolutno egzistencijalno bice a da sve mimo Njega ima samo relativnu i o Njemu apsolutno ovisnu egzistenciju. Sve stvoreno je puki odraz Njegovih brojnih Kvaliteta a nikako dio Njega. Allah nema nikakve slicnosti ni sa cim stvorenim. Njegova realnost je van ikakva intelektualnog definisanja i duhovnog poimanja. On neophodno opstoji bez ikakve relacije sa onim sto je stvorio jer On je bio kad niceg nije bilo i biti ce kad niceg ne bude.)
Sufizam, kao i svaki istinski duhovni put, na taj nacin je utemeljen na ucenju i na metodi, na razlici i na jedinstvu. Njegova doktrina bitno naucava da je samo Allah apsolutna Zbiljnost; sve drugo je relativno. To je smisao razlicitosti. Njegov metod naucava o znacenjima sjedinjenja sa onim Zbiljnim. Taj metod sadrzi znacenja jedinstva. Ucenje i metoda su sustinska pocela Sufizma i oboje se izvode iz dva Svjedocanstva vjere ukoliko se promatraju u svjetlu one predanosti ili vrline koja pripada Tariqi.
Moze se takodje kazati da, sa jednog drugog stajalista gledano, Put sadrzi tri pocela od kojih je svako nuzno: ucenje, duhovne vrline i duhovnu alkemiju ili znacenja preobrazavajuceg duha, koji je sposoban ostvariti vrline i prozeti ucenje. Tariqa sadrzi sva tri ova pocela, koja se izvode iz vrela Objave. Ne istjecu samo ucenje i vrline iz Qur'ana i Poslanicke Sunne, vec isto tako i ona milost koja je neophodna za postizanje duhovne alkemije koja zraci iz Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem). To je ona Muhammedova (sallallahu alejhi ve sellem) milost (el-bereka el-Muhammedijjah), sadrzana u Tariqi, koja duhovno putovanje cini mogucim. Prisajedijena ucenju i duhovnim vrlinama ta milost s njima skupno tvori duhovni Put u Islamu ciji krajnji doseg je postignuce Muhammedove (sallallahu alejhi ve sellem) skromnosti.
Ovo ucenje, medjutim, ne smije biti pogresno tretirano od strane filozofije, kako se ovaj pojam uobicajeno upotrebljava u zapadnim jezicima, mada u istocnim zemljama Islamske filozofije, kada se ovaj pojam vezuje uz imena mudraca kakvi su Suhrawardi i Mulla Sadra, tada on bitno oznacava mudrost ili hikmah i, prema tome, najuze se vezuje uz sufijsko ucenje. Ovo ucenje povezano sa Tariqom ne izrazava filozofiju u smislu da ne tezi u sebi sadrzavati zbiljnost u racionalistickom ustrojstvu. Stavise, u svome spoljasnjem obrascu, to je teorija u izvornom grckom znacenju vizije i kao takva na Zapadu se jos uvijek shvaca na nacin hesikazme. To je umska vizija o Istini, vizija o anatomiji Univerzuma i covjekovom polozaju u njemu, kao i vizija o Bozanskim svojstvima i odlikama. To je vizija koja biva moguca kroz instrument uma (intelekta).
Tragedija moderne zapadne filozofije lezi, s Muslimanske tacke gledista, u brkanju uma i razuma. Um na koga se sufijsko ucenje poziva i kroz kojega se shvaca, predstavlja ono sredstvo mudrosti koje izravno opaza. To nije razum koji je, u najboljem slucaju, njegova duohovna slika. Um nije razum. Ovo potonje moze stvarati i razumjevati filozofiju u uobicajenom znacenju rijeci; ono prethodno moze jedino razumjevati metafiziku u njenom stvarnom znacenju koje lezi u srcu metafizike. Razumjeti ovo ucenje, nadalje, ne znaci samo pokusati uskladiti ideje sa logickim obrascem. Niti to znaci igrati se sa idejama i teziti predstaviti bilo koji vid duhovne akrobacije. To je kontemplativna vizija o prirodi stvari koja je moguca kroz umovanje. Ovo ucenje ili ova metafizika bi se mogla najlakse dosegnuti kad bi svaki covjek sto lakse mogao shvatiti to sto razum moze dokuciti. No, najteze je, zapravo, sve to precizno objasniti jer samo je nekolicina sposobna umovati. Eto zasto je, cak, i u Tariqi samo neznatan broj onih koji su kadri za potpunije razumijevanje ovog ucenja.
Ucenje je u smislu pocetka i kraja Puta. Ono dolazi na pocetku kao mudrost koja je teorijska, a na kraju kao mudrost koja je ostvarena i prozivljena. Izmedju ovoga dvoga postoji svijet razlicitosti. Svaki doktrinaran rad o Sufizmu je poput kljuca kojim se otvaraju pojedinacna vrata i kroz koja trudbenik mora proci sve dok, na kraju Puta, ne ostvari u svome bicu ono ucenje koje je teoretski spoznao na pocetku Puta kada je covjek izgubljen u zbrci zbunjujucih misljenja, osobito u modernome dobu kada nered na duhovnome planu trazi neumitno posjedovanje jasne vizije o prirodi stvari. Sufijsko ucenje na pocetku je poput mape o planini koju treba savladati. Na kraju Puta takvo ucenje predstavlja saopstenu mudrost o planini, koja je postignuta kroz stvarno iskustvo uspinjanja planinom.
Razliciti opisi na isti nacin takodje mogu biti dati o planini, ovisno o uglu iz kojeg se posmatra, tako da ovo ucenje moze bit izrazeno u pojmovima koji mogu izgledati protuslovni u nekim spoljasnjim obzirima. No, subjetk svih ovih opisa je planina, a sadrzaj svih izraza tog ucenja je Istina koja svaki obrazac izrazava sa odredjene tacke gledista. U metafizickim ucenjima ne postoji urodjeno protuslovlje, kao u skolama filozofije, vec postoje nadopunjujuci oblici koji objavljuju istu bit.
Svako ucenje, ukoliko je vec uspostavljeno, predstavlja bitnu razliku izmedju Stvarnog i prividnog, apsolutnog i relativnog, ili bitnog i akcidentnog. Njegovo osnovno naucavanje je to da je samo Allah apsolutno stvaran i, shodno tome, da je svijet u kojem covjek zivi kontingentan. Izmedju Boga koji transcendira Bitak i cije pravo odredjenje je Cisti Bitak, i izmedju svoga svijeta koji je najudaljeniji od takvog bitka, smjesten je izvjestan broj drugih svijetova koji su u slijedu poredjani jedan iznad drugog u lepezi opceg bivstvovanja. Oni zajednicki obuhvataju brojna stanja bitka od kojih svako svoje opstajanje prima od Boga. Tako covjek stoji pred velikim brojem svijetova koji su iznad njega i, pored njih, ne stoji pred samom Bozanskom Prisutnoscu koja, sasvim transcendentna u odnosu na sve planove Univerzuma, je bliza covjeku od vratne zile kucavice.
Sredisnje ucenje koje se tice konacne prirode zbiljnoga obicno se naziva wahdet el-wudzud ili (transcendentno) jedinstvo Bitka. Ovo osnovno ucenje, koje nije panenteizam niti prirodni misticizam kako su ga zapadni orijentalisti nazivali, izravna je posljedica Svjedocanstva vjere (Sehadah). Ono potvrdjuje da ne mogu postojati dva posve neovisna reda zbiljnosti ili bitka, sto bi bio savrseni politeizam ili sirk. Prema tome, u nekom smislu bilo sta sto posjeduje bivstvovanje ne moze biti drugo do li Apsolutni Bitak. Svjedocanstvo vjere, u stvari, zapocinje sa cesticom LA, ili negacijom, u nastojanju da oslobodi zbiljnost od svake drugotnosti i mnostva. Odnos izmedju Boga i bivstvujuceg reda nije samo logicki odnos u kojemu ako je jedna stvar jednaka drugoj stvari, ona druga treba takodje da je jednaka onoj prvoj. Kroz ovu tajnu koja lezi u srcu samog stvaranja, sve je, u bitnome, poistovjeceno s Bogom, docim je Bog beskonacno transcendentan svemu. Da bi se intelektualno razumjelo ovo ucenje treba imati kontemplativan um; ostvariti to ucenje u punini znaci biti svetac koji jedino vidi Boga posvuda. (Ebu Irfan: Na ovom mjestu moram malo pojasniti i mozda korigujuci dopuniti spoznaju autora ovih rijeci. Naime, kako ispada po ovim, donekle nedovrsenim, mislima sve osim Allaha je u stvari Allah. Ovdje se treba napomenuti da kada se govori o wahdet el-wudzud to jest 'jednoci postojanja' time se hoce reci da pri Allahovom Bivstvovanju ili Bitku nema vremena niti dimenzije niti stvorenja. Sve te definicije individualnih odredjenja manifestacije Bozanskog Bitka postoje samo u relaciji sa stvorenim svijetom a ne u relaciji sa Apsolutnim Bitkom (ez-zat ilahi). Apsolutni Bitak je konstantno isti jer nije podlezan ili obuhvacen fenomenom vremena. prema tome kada kazemo da je Allah jedini bitak onda to razumijemo samo u tom primarnom ili esencijalnom stupnju Bivstvovanja. Prema tome ne mozemo reci da je sve poistovjeceno sa Allahom u bilo kom stupnju bivstvovanja jer na stupnju Allahove egzistencije, u stvari, ne postoji nista osim Njega a kamoli 'sve'. To 'sve' postoji samo kao sklop odredjenih individualnih ideja u Allahovom znanju. Ipak, zbog Bozanske prirode tog znanja egzistencijalna priroda 'svega', stoga, ima dovoljno zbiljnosti za zivot i na ovom i na drugom svijetu kao i nagradu ili kaznu shodno ponasanju svake individue. Percepcija da je sve dio Allaha je donijela velike probleme neislamskim religijama te ih time ucinila i nevazecim u Allahovom sudu zbog cega je Islam konacno i Objavljen i sacuvan kao jedino validno i originalno mjerilo Bozanske volje. Kod Allaha je jedina vjera Islam, sto u biti znaci kompaktni odnos Gospodara i roba, Boga i stvorenja. Nema tu nikakve medjusobne mjesavine i blendiranja na bilo kom levelu. Stoga neispravno je reci 'sve' se poistovjecuje sa Bogom. Jer na tom levelu gdje bi ti ljudi pretpostavili da 'sve' je poistovjeceno s Bogom u zbiljnosti i ne postoji nista a kamoli sve. Dosta je sufija bilo nesposobno da prebrodi logicku klopku izjednacavanja stvorenog i Stvoritelja. Moramo imati na umu da je svako umno komuniciranje duhovnih istina podlozno dvosmislenom shvatanju i tumacenju, sto nadalje dovodi u opticaj odredjeni uticaj Satane na ljudski intelekt tokom cijelog procesa primanja, shvatanja i tumacenja specificne duhovne istine. To je razlog zasto bilo koja duhovna inspiracija koja sadrzi intelektualnu poruku nije dokumenat na koje se temelji Islamski Zakon. Kesf ili duhovna inspiracija bilo vizuelna ili misaona nije Vahi ili Objava. Prvo je podlezno gresci i Sataninoj mahinaciji dok je drugo Zasticeno direktnom Bozanskom intervencijom. Allah nije zagarantirao nikom osim Poslanicima da ce imati bezgresnu dostavu duhovnih istina. Prema tome, cijela doktrina o wahdet el-wudzud je primarno pod nadleznoscu Imama Islamskog prava i teologije a ne ucitelja Sufizma. Stoga svaka duhovna istina proslijedjenja sufijskim uciteljima kroz inspiraciju (kesf) mora biti podvrgnuta vec, od Imama, utemeljenom okviru Islamske teologije i prava. Sve sto stremi van tog okvira je zasigurno posljedica Satanske ili licne intelektualne mahinacije.)
Sljedecu znacajku kod jedinstva Bitka predstavlja ucenje o univerzalnom covjeku (el-insan el-kamil), koji je njegov pratilac. Covjek, kako je shvacen u Sufizmu, nije samo razumska zivotinja kako se to obicno shvaca, nego bice koje u sebi posjeduje sva visestruka stanja bitka, premda velika vecina ljudi nije svjesna duhovnog bogastva svoje prirode i mogucnosti koje u sebi nose. Samo svetac (ewlija Allah) ostvaruje cjelovitost prirode univerzalnog covjeka i, usljed toga, postaje savrseno ogledalo u kojem Allah kontemplira Sebe. Allah je stvorio svijet da bi tako mogao biti spoznat, prema svetome Hadisu (el-hadis el-qudsi): "Bio sam skrivena riznica, pozeljeh da budem spoznat, tako stvorih ovaj svijet."
Univerzalni covjek je ogledalo u kojem su potpuno odrazena Bozanska Imena (esma) i Svojstva (sifat), i kroz koje je izpunjena svrha samoga stvaranja.
Visestruka stanja bitka, koja covjek nosi u sebi, cine ga kopijom Univerzuma, i radi toga se covjek zove mikrokosmos. I jedan i drugi u sebi odrazavaju bitak i simbolizam Metakosmosa koji je njihovo ishodiste. Ova metafizicka zbiljnost je prevedena u srednjovjekovnu kosmologiju u kojoj, u Univerzumu, zemlja stoji u sredistu okruzena koncentricnim sferama od kojih svaka simbolizira jedan stupanj bitka koji je upravljen k Allahu u uzlaznom smjeru. U najvisoj sferi stoji Prvi Um ili Duh (Ruh) iznad kojeg je postavljena sama Bozanska Prisutnost. Takvo ustrojstvo je prisutno u covjeku, ali u obrnutom redu, u smislu da je zemlja, ili najmaterijalniji dio covjeka, tijelo, koje je takodje najspoljasnja ovojnica. Unjemu lezi psiha koja je okruzena unutarnjom dusom, i koja, napokon, vodi do Duha koji caruje u najunutarnjijem sredistu ili srcu covjeka. Srce se, zapravo, naziva Prijestoljem Milostivog ('ars er-Rahman), poput najviseg neba. Covjek je na taj nacin sacinjen tako da zauzima sredisnje mjesto u svijetu i da je sposoban ostvariti Istinu koja je sadrzana u ovom ucenju postizanjem cjelovitosti prirode Savrsenog Covjeka. Takva mogucnost je uvijek prisutna i moze se ostvariti ukoliko se covjek podvrgne duhovnoj disciplini Tariqe i ukoliko ostvaruje duhovne vrline koje predstavljaju ljudske nacine bivanja u skladnosti sa Istinom i ozbiljuje Istinu u samome sebi.
Duhovne vrline, kroz cijelo ovo ucenje, predstavljaju neumitno pocelo Tariqe. One su znacenja kroz koja covjek moze zadobiti svetacki zivot. One u Tariqe ne predstavljaju, naravno, nadosjetilne vrline koje neko otkriva u brojnim vjerskim krugovima na Zapadu danas i koje su izvele brojne intelektualce iz vjere. One prije predstavljaju nacin bivanja Istine, kao sto i ovo ucenje izrazava nacin spoznaje iste. Eto zbog cega bez duhovnih vrlina nije moguce ostvariti Istinu u zivotu i u biti svoje duse. Covjek nije samo duh koji misli, vec stvorenje koje opstoji. Prema tome, njegova spoznaja i njegovo opstojanje moraju biti preobrazeni. Duhovne vrline nisu covjekom dani moralni stavovi. One su nacini bivanja, koji preobrazavaju covjekovo opstojanje saglasno njegovoj unutarnjoj prirodi. One su apofaticke vrline koje se moraju ostvariti ukoliko covjek zraci aromom duhovnosti.
Osnovne duhovne vrline u Tesawwufu, koje zapravo odlikuju duhovni zivot kao takav, jesu: skromnost, milostivost i istinoljubljivost, koje su u bitnom oneiste vrline koje su resile Poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem). Skromnost u Islamu ne znaci stav popustljivosti koji prikriva gordost ega. Onane znaci ni mrznju prema inteligenciji kako se to cesto gleda u nekim usmjerenjima zapadnjackog religijskog misljenja danas. Postoje oni koji preziru razboritost u ime skromnosti i koji cak znanje smatraju oholoscu ukoliko se mudrac ne zove onaj koji spoznaje po Allahu (el-'arif bi'llah), to jest onaj koji spoznaje Allaha kroz samog Allaha, a ne kroz puko ljudsko znanje. Prezirati razboritost znaci prezirati najstrozi dar kojega je Allah podario covjeku. To u kriscanskim pojmovima znaci grijesiti protiv Duha Svetoga, a to je stav koji najvise udaljava od stvarnog znacenja skromnosti u Tesawwufu.
Skromnost kao duhovna vrlina znaci spoznati da je Allah obdrzavatelj svega, i da mi nismo nista i, na drugom nivou, da nas nas bliznji - koji ne oznacava samo covjeka nego i svako stvorenje u Univerzumu - moze pouciti necemu kroz posjedovanje savrsenstva koje mi ne posjedujemo. To znaci da mi vis-a-vis Allah uvidjamo svoju nemoc i opazamo nasu beznacajnost pred Allahovom svemoci i apsolutnom znacaju. S obzirom na naseg bliznjeg, toznaci zivjeti sa stalnom svijescu da, ma kako mi mogli biti savrseni, drugi opet posjeduju neka savrsenstva koja nama nedostaju i, prema tome, mi treba da budemo ponizni pred njima. Skromnost je upravljena protiv one gordosti koja zaslijepljuje ego u njegovim vlastitim ogradama, tako da on tezi samopotvrdjivanju, ne samo pred covjekom, nego cak i pred Allahom, zaboravljajuci svoju vlastitu neznatnost i svoje beskonacno pouzdanje u Allaha pred cijom velicinom je covjek sveden na nisticu.
Sto se tice milostivosti, kao duhovna vrlina ona nije kolicinska ili materijalna milostivost koja tako preovladjuje danas. Mnogi zele da budu milostivi prema ljudima bez da ih u tome pratistav postovanja prema Allahu. Na taj nacin je covjek taj koji je subjekt milostivosti, postajuci tako dvonoga zivotinja cije fizicke potrebe se jedino uzimaju u obzir, a njegove dublje potrebe, kao sto su ljepota i ljubav, bivaju zanemarene ili svedene na kategoriju uzitaka. Ne postoji zajednicko mjerilo izmedju duhovne milostivosti, milostivosti svetaca i ljudske i materijalne milostivosti koje u krajnjemu svodi covjeka na zivotinjsko i obezbjedjuje mu hranu i odjecu, docim ga lisava dosezanja do stvarnoga smisla ovoga svijeta. Ono ga poucava kako da hoda, docim ga lisava ocinjega vida, koji mu jedino moze reci kamo da hodi.
Islam uzima u razmatranje cjelinu covjeka i vjeruje da covjek ili treba voditi brigu o cjelini covjeka, ili je, pak, ne voditi nikako. Milostivost koja se skrbi samo za zivotinjske potrebe covjeka skoncava u namicanju vece stete od bilo koje milosti. Milostivost koja je odnjegovana na Tariqi, zapravo, se ne skrbi samo za izvanjski cin i za moralni stav koji je skopcan s tim, nego se isto tako, i jos ponajvise, skrbi za stanje bitka. Covjek mora biti milostiv, ne samo zbog bilo kog altruistickog poticaja, vec zbog toga sto on sam u konacnici ima potrebu za tim, zato sto je to u samoj prirodi stvari.
Tjelesna ljudska dusa ili njegovo odvojeno opstojanje pritisce njegova pleca. Samo svetac (Allahov prijatelj, miljenik) moze svoju dusu pokloniti Bogu. A u davanju sebe Allahu svetac (velij) predocuje najvisi cin milostivosti cak i ako ne nahrani nijedna usta. Sama njegova prisutnost u zajednici izraz je najvise milosti za tu zajednicu. Sto se tice drugih ljudi, milostivost predstavlja cin vrsenja dobrog djela koje skida veliki teret sa njihovih tjelesnih dusa (en-nefsi el-ammarah). Davajuci sebe drugome covjeku, znaci samouzdizanje. Bilo kako bilo, ovaj cin milosrdza dobro dolazi od Allaha i da bez Njega nijedan cin ne bi mogao biti istinski milostiv. Mora se primiti znanju da je Univerzum u konacnici jedan i da covjek u svakoj stvari nalazi svoj vlastiti unutarnji ego. Covjek mora znati da je u samodarivanju Allahu u stvari njegovo darivanje svome bliznjemu, a u predavanju sebe drugima, u stvari njegovo predavanje Allahu. Duhovno milosrdze podrazumijeva taljenje zgusnute duse tako da se ona siri i tezi obgrliti svaku stvar. Ako je skromnost umiranje necega u dusi ili njeno grcenje (inqibad), tada je duhovno milosrdze sirenje (inbisat), kroz koje covjek ostvaruje svoje sjedinjavanje sa svim bicima, ne ukljucujuci samo ljude, nego i sva druga stvorenja.
Treca vrlina, predanost (ihlas) ili istinoljubljivost (sidq) jeste vrhunac one prethodne dvije vrline, i utemeljena je na njima. Ova vrlina, koja opcenito karakterizira sami Islam, znaci vidjeti stvari onakvima kakve jesu, u njihovoj istinskoj prirodi koja ne zakriva nego objavljuje Allahu. Ona znaci opazati Allahovo manifestovanje posvuda. Postoji Hadis prema kojemu Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem), nije posmatrao nista a da pred tim, u tome i iza toga nije opazao Allaha (Boziju manifestaciju). To je duhovno stanje savrsene predanosti. istinoljubljivost ili predanost je, prema tome, vrlina po cijim znacenjima covjek ostvaruje jedinstvo ili tewhid, i zivi u stalnoj Allahovoj prisutnosti. Zadobivanjem ove vrline covjek zbiljski ostvaruje, kao iskustvo, ono ucenje koje dolazi spoznati teoretski na pocetku Puta.
Radna tehnika Tariqe za ostvarivanje ovih vrlina i ovoga ucenja utemeljena je na Islamskom poimanju covjeka, koje je vec bjelodano. Allah je stvorio covjeka "na sliku svoju (surah)" zahvaljujuci kojoj covjek posjeduje svoju teomorfnu prirodu, a da mnogi ljudi ne znaju da se ona nalazi u njima. Kao posljedica posjedovanja takve prirode covjeku su data odredjena svojstva koja, u svojoj punini, pripadaju jedino Allahu (Svemogucem Bogu). Allah je Zivi (el-Hajj), otuda je covjeku dat zivot. Allah posjeduje apsolutnu Volju, otuda je covjeku data relativna slobodna volja. Allah posjeduje svojstvo unikatnog Bozanskog govora ili rijeci (kelimah), te je otuda covjeku svojstvena data moc govora. Tariqa temelji svoje tehnike na onim stvarnim Bozanskim svojstvima koja su odrazena u covjeku ali koja, u svome savrsenstvu i apsolutnosti, pripadaju samo Allahu.
Qur'an posvjedocuje da je Allah stvorio svijet kroz Svoju Rijec. "Kada nesto hoce, On samo za to rekne: 'Budi!' - i ono bude." (Qur'an, Ja-sin:82). Bozanska Rijec, prema tome, izrazava dvije svrhe: stvara i priopcuje Istinu. Svijet je stvoren po Rijeci i sva Objava dolazi od Rijeci ili Logosa. Isto tako kroz rijec i svojstvo govora covjek se obraca Allahu, svom Stvoritelju.
Ljudski govor ima snagu izrazavanja Istine i preobrazavanja covjeka, na taj nacin se obrce proces stvaranja sa stajalista svoje odvojenosti i udaljenosti od Allaha. Ljudski jezik, prema Sufizmu, posjeduje dvije svrhe: pruza usmjerenje na neki obzir Istine ili izrice molitvu. Ono prvo odgovara ulozi Bozanske Rijeci kao prijenosnika Objave, a ovo posljednje Njenoj moci stvaranja svijeta. Istinska bit svijeta je, zapravo, molitva. Postojanje je molitva. Svijet je uveden u postojanje po Dahu milostivoga (nefas er-Rahman), tako da je njegova konacna bit dah, koji je, u covjekovom slucaju, unutarnje povezan sa govorom.
Prva duhovna tehnika Sufizma, prema tome, jeste molitva kroz koju se covjek obraca Allahu, molitva u svom najopcenitijem znacenju ikoliko u konacnici postaje sjedinjena s ritmom samoga zivota. Molitva je u bitnome prisjecanje na Allaha (zikr). Krajnje je, u stvari, znacajno da u arapskom jeziku rijec zikr, koja je osnovna tehnika Sufizma, oznacava zazivanje i prisjecanje. Zazivanje Bozanskog Imena, koje je najopcenitiji oblik molitve, a ono takodje postoji i u drugim tradicijama, isto tako oznacava prisjecanje na Allaha i budjenje iz sna potpune zaboravljenosti. Molitva u ovom smislu tvori i preobrazava covjeka sve dok on sam ne postane molitva, poistovijecen sa zikrom koji postaje njegova stvarna priroda i u kojoj covjek otkriva Onoga koji istinski jest.
Postoje brojni Qur'anski stavci koji pozivaju ljude da zazivaju Allahovo Ime, koje u duhovnom smislu moze, makar se jedino ostvarivalo pod vodjstvom ucitelja ili kroz potpomaganje duhovnom disciplinom, biti ponudjeno Tariqom. Covjeku je, u stvari, zajamceno u Qur'anu da to znaci usredtocenje na Allaha, jer Qur'an svjedoci: "Sjetite Me se, i Ja cu se sjetiti vas." (Qur'an, II, 152).
Isto tako, postoje brojni Hadisi koji se ticu vaznosti zazivanja za koje, kao primjer, sluzi sljedeci Hadis Qudsi: "Ko Me se sjeti u sebi, sjetiti cu se i Ja njega u Sebi, a onaj ko Me spomene u drustvu, spomenucu i Ja njega u boljem drustvu (na Nebu)."
Ova Qur'anska i Poslanicka vrela su tradicionalni osnov sufijske tehnike zikra u svim njegovim oblicima. Kroz obnasanje zazivanja covjek polucuje duhovne vrline, duhovno ucenje i, napokon, budi se iz cijelokupnog drijemeza, ostvarujuci svoju istinsku prirodu i zbiljski ego ponad i onkraj svih ozracja kontigentnoga i ogranicenoga. Ukoliko je on ranije bio covjek (insan) zbog svoga nisyan-a ili zaboravnosti, sada on postaje insan u istinskom smislu zbog svog unsa ili svoje prisnosti s Allahom.
Smisao odredjivanja duhovnoga metoda je sadrzan u Islamu kroz sufijske redove ili Turuq. Ti redovi su sacuvali smisao duhovnoga ostvarenja iz jednog pokoljenja u drugo. Ucinak ovog metoda je, u stvari, jedino zajamcen onim pravilom unutarnje spone (silsilah) koja vodi do samoga Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), i prenosi njegov pojedinacan blagoslov (berekah) od jednog do drugog pokoljenja. Poslanikovo (sallallahu alejhi ve sellem) ezotericko poucavanje je dato samo nekolicini njegovih drugova (ashaba), koji su bili prvi sufije. Tek kasnije, u trecem stoljecu, ta grupa je bila oblikovana u redove koji su se poistovjetili sa pojedinim duhovnim uciteljem. U suglasnosti sa prirodom Islamske Objave redovi Tariqe i skole Seri'ata u isto vrijeme postaju podvojeni i modulirani, premda i jedno i drugo sezu do vrela Islamske Objave i otpocinju sa samim Poslanikom (sallallahu alejhi ve sellem).
Ono pravilo o onutarnjem povezivanju kroz sufijske redove jeste to sto omogucuje duhovnu prisutnost ili bereku, da ta prisutnost cak ozivljuje i potice preobrazbu duse od haoticnog do prosvjetljenoga stanja. Metodi Sufizma se mogu, zapravo, bezbjedno obnasati samo pod vodjstvom duhovnog ucitelja i u okviru jednog reda. Stavise, oni mogu prouzrociti najdublju psihicku neravnotezu. Pogibelj od pada, kod uspinjanja na planinu, veca je od hodanja ravnim tlom, jer kod uspinjanja na planinu fizicko i duhovno kod covjeka iziskuje vodjstvo sve dok sam covjek ne svlada uspon i konacno ne postane vodic za druge.
Vaznost Turuq-a cak na socijalnom i spoljasnjem planu bila je bezgranicna u Islamskoj povijesti, tako da nijedan istrazivac bilo kojeg obzira Islama ne moze to osporiti. Odnos sufijskih redova prema umijecu duhovnog vodjstva, prema poucavanju, prema viteskim redovima i prema trajnom obnavljanju socijalne etike Muslimanskoga drustva suvise je istaknut da bi bio prenebregnut. No najznacajnija uloga Tariqe jest to sto on predstavlja odreditelja onoga metoda i one milosti koji cine duhovni zivot mogucim. Ukorijenjen u Qur'an i Seri'at on je poput stabla cije se grane dizu visoko ka nebu. Njegova uloga je uvijek bila da objavljuje unutarnje znacenje Seri'ata, da dovede covjeka dotle da shvati sta zbilja znaci biti rob Allahov ('abd Allah), to jest da spozna da je On sve, a da smo mi nistica.
Tariqa se temelji na ucenju da je sustinsko tumacenje Dva svjedocanstva vjere (sehadatan) osnova duhovnih vrlina koje predstavljaju one vrline sto ihje Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) posjedovao u punini, a to ucenje se temelji i na metodu koji je unutarnje povezan sa obredima Seri'ata i koji odrazava smisao molitve na njenoj opcenitoj razini. Taj metod i svjetopogled Sufizma su ispleteni od strahopostovanja, ljubavi i mudrosti Allahove, od kojih svakoje ovo pocelo igra ulogu u covjekovom ozbiljenju njegove duhovne prirode. Tariqa je Put svetosti u Islamu i on je taj koji je oblikovao svece (evlije) kroz stoljeca do danas, svece koji drze zajednicu na okupu i podmladjuju njen vjerski zivot ozivljujuci ga duhovnom snagom koja samu vjeru uvodi u postojanje. Okus Islamske duhovnosti nikada se ne odvaja od zivota onih koji stupaju Putem ili Tariqom i koji znaju da je uzviseno stanje duhovnoga savrsenstva to u cemu covjek zavrsava, a sto cini krajnju svrhovitost njegova postojanja.
Editovao i dopunio:
Ebu Irfan el~Bosni


Stariji postovi




KALENDAR

<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


LOGO BLOGA

SUFİJANE


MOJI PRIJATELJI

Hikaje- mudrosti
Moj put
Dunyaluk
.:: iman ::.
Ummet
Govor srca
Hattab - Sablja Islama
MATURANT ELČI IBRAHIM-PAŠINE MEDRESE
više...


MOJI LINKOVI




İslamski web site grada Jajca

islam-jajce.com
Selam.Ako vas nesto zanima u vezi bloggera pisite na sljedecu adresu. fahro_83@hotmail.com





İsamsko kulturno edukacioni web site




Objavljani postovi

1.Uvođenje u tarikat
2.Putevi sufija Gazali
3.Duhovni Put i Njegovi Qur'anski Korijeni
4.Tasavvufnama
5.Zlatna i srebrena silsila Nakšibendija u Bosni
6.RADIO BIR
6.Džemat svira, ahmedija pleše!
7.Hasan Basri
8.Oni koji ovu Ljubav






BROJAČ POSJETA

7658